Kako se zeleni talas na krilima ekološke i klimatske krize, ali i dobrih izbornih rezultata Zelenih partija i pokreta, širi Evropom, sve što ima veze sa ovom ideologijom postaje novi trend. Sve više prozivoda se predstavlja kao zeleno, kompanije svakodnevno koriste različite tehnike manipulacije da bi sebe oprale u zelenu boju, a imamo i čitave države koje sebe nazivaju zelenim. Zeleni talas prati i sve veće interesovanje za zelene poslove koji se često predstavljaju kao ekološki održivo rešenje za ekonomije koje polako posustaju pod teretom zagađenja i pada profitnih stopa.

Zeleni poslovi se najčešće definišu kao poslovi u sektoru proizvodnje dobara ili usluga koje doprinose zaštiti životne sredine ili očuvanju prirodnih resursa. Ovi poslovi tradicionalo su bili vezani za obnovljive izvore energije, energetsku efikasnost, očuvanje prirodni resursa, održivo šumarstvo, reciklažu itd. Ali kako sve više sektora planira tranziciju na klimatski neutralne modele sa niskim emisijama ugljenika, svaki posao može postati zelen.

Da su zeleni poslovi visoko na listi prioriteta Evropske unije pokazuje i usvajanje Evropskog zelenog dogovora (A European Green Deal) koji predstavlja pokušaj da transformacijom ekonomije Evropska unija postane klimatski neutralna do 2050. godine. Takođe u sklopu plana oporavka od COVID – 19 pandemije planirano je da značajna sredstva budu uložena u ozelenjavanje ekonomije i radnih mesta.

Pa ipak često se čak i na najvišem nivou zaboravlja da zeleni poslovi nisu samo poslovi koji su ekološki i klimatski prihvatljivi, već da bi se neki posao smatrao zelenim potrebno je da ispuni i druge kriterijume.

Radna prava i zeleni poslovi

Samir već godinama radi kao neformali sakupljač sekundarnih sirovina. Svakodnevno radi u dve smene tokom kojih prepešači i preko deset kilometara da bi sakupio određenu količinu sekundarnih sirovina. Posle obilaska kontejnera i sakupljanja sirovina, na pragu svog doma koji se nalazi u jednom od mnogobrojnih beogradskih romskih neformalnih naselja on sortira sirovinu kako bi je ujutru odneo u otkupni centar. Kada je jako dobar dan uspe da zaradi do 1000 dinara ali često se dešava da sakupi sirovine za koje dobije tek par stotina dinara, ponekad ne zaradi ni dinar. Zdravstveno, penziono osiguranje kao i druge vrste socijalne zaštite za njega su nepoznat pojam, a od zelenih poslova on vidi samo otpad sa kojim se svakodnevno u nehigijenskim uslovima susreće.

Samir je samo jedan od barem 50.000 ljudi u Srbiji koji se bave sakupljanjem sekundarnih sirovina. Ovaj posao jako je važan sa ekološkog aspekta, jer sakupljači obezbede preko 80% od ukunog PET ambalaže koja se reciklira. Pa ipak da bi ovaj posao postao zelen potrebno je obezbediti i druge uslove rada.

Zeleni poslovi morali bi da osim ekološke održivosti fokus stave i na obezbeđivanje dostojanstvenih uslova rada – ovo bi u Samirovom slučaju značilo da država prepozna njegovo zanimanje i da mu shodno tome obezbedi adekvatno zaposlenje. Ne možemo pričati je neko radno mesto zeleno ukoliko osoba koja ga obavlja ne ostvaruje dostojanstvenu naknadu za rad, ukoliko nema obezbeđenu zaštitu na radu, zdravstvenu zaštitu kao i penziono i socijalno osiguranje.

To što neko proizvodi ili montira solarne panele ne znači da radi zeleni posao sve dok radi u prekarnim uslovima rada. A u Srbiji kao i u svetu se uporedo sa promocijom zelenih poslova promoviše i fleksibilizacija rada gde stalni ugovor o radu sve više postaje relikt prošlosti, a radnici i radnice su primorani da prihvate kratkotrajne i nestandardne ugovore za posao koji obavljaju.

Drugi aspekti zelenih poslova

Ukoliko želimo stvarno zelene poslove potrebno je napraviti još par koraka dalje nakon što se obezbedi ekološka održivost i dostojanstvena naknada za obavljanje takvog posla. Otuđenje koje nastaje pri obavljanju komplikovanih poslova čiji je finalni produkt često nejasan radnicima i radnicima mora biti uklonjeno.

Demokratija na radnom mestu u vidu različitih forma organizovanja može predstavljati put da se prevaziđe otuđenje pri radu. Tek kada oni koji učestvuju u proizvodnji neke robe ili usluge imaju mogućnost i da zaista odlučuju kako će taj produkt izgledati i u koje svrhe će biti korišćen možemo očekivati da otuđenje od rada počne da se smanjuje. Dobre prakse kako uvesti demokratiju na radnom mestu već postoje i potrebno je samo malo vratiti se u prošlost da bi ih pronašli. Radničko samoupravljanje koje je postojalo u Jugoslaviji može uz doradu i modernizaciju predstavljati jedan od modela organizovanja proizvodnje i raspodele vrednosti.

Osim uvođenja demokratije na radnom mestu zeleni poslovi morali bi biti i rodno senzitivni. Sve dok na radnom mestu postoji dominacija muškaraca u vidu rodne diskriminacije, manje naknade za ženski rad, kao i otežane mogućnosti napredovanja za žene, nije moguće taj posao nazvati zelenim.

Jedan od preduslova da neka delatnost bude zelena je i da njen proizvodni ciklus bude kraći i da se obavnja što lokalnije. Kada se priča o ekološkoj održivosti nekog proizvoda često se zaboravljaju troškovi transporta. Od potrebe za putovanjem radnika i radnica do radnog mesta, do transporta sirovina i gotovog proizvoda. Ukoliko se sirovine dobijaju iz Afrike, energija sa Bliskog istoka, proizvod sklapa u Aziji a prodaje u Evropi, teško je govoriti o održivosti i da su ta radna mesta zelena, makar u pitanju bili poslovi proizvodnje i sklpanja solarnih panela ili vetroturbina.

Još jedna od prepreka u stvaranju zelenih radnih mesta u zemljam koje se nalaze na ekonomskoj polu-periferiji ili periferiji jesu i njihovi dominantni razvojni modeli. Većina država poput Srbije svoj razvoj zasniva na stranim direktnim investicijama. Ovakav vid razvoja obilato se subvencioniše i prati ga narativ kako će doneti nova radna mesta, a neka od njih će biti i zelena.

U praksi se ispostavilo suprotno, ovakav razvojni model donosi zagađenje životne sredine, eksploataciju kako resursa tako i radne snage, a sve u cilju kratkoročne maksimizacije profita koji zadržavaju povlašćene kompanije i pojedinci. Jedan od primera ovakve prakse je upotreba energije vetra u Srbiji u ovom sektoru dominiraju strane kompanije, a uprkos subvencijama na proizvodnju energije, tehnologija i znanje ostaju nedostupni loklanom stanovništvu dok se otvara tek mali broj radnih mesta.

Država i zelena radna mesta

Proces otvaranja zelenih radnih mesta ići će ruku pod ruku sa procesom energetske tranzicije koja bi morala biti i pravedna. Prema istraživanju koje su sproveli Heyen i saradnici (2020), proces pravedne tranzicije koji bi uticao na otvaranje zelenih radnih mesta mora da obuhvati različite elemente1. Od inkluzivnog društvenog i regionalnog dijaloga svih akterea, državne pomoći pri kreiranju novih zelenih poslova ali i pomoći radnicima u granama industrije koje su u opadanju u pronalasku posla, uz mere za ublažavanje negativnih efekata po radnike u posebno pogođenim regionima.

Kako ekonomska i klimatska kriza sve više uzimaju maha zelena radna mesta mogu predstavljati jedan od alata kako unaprediti uslove života uz očuvanje životne sredine. Uloga države u vođenju klimatske krize, kreiranju javnih politika i otvaranju zelenih radnih mesta ključna je jer se do sada pokazalo da slobodno tržište ne može i ne želi da napravi korak ka održivosti, niti unapređenju uslova rada. Zato je bitno iskoristiti zeleni talas pre nego što ga kapitalistička ekonomija u potpunosti kooptira i od njega ostane samo greenwashing.

Predrag Momčilović

Fotografija: Prachatai

1Heyen, D. A., Menzemer, L., Wolff, F., Bezneea, A. & Wi- lliams, R. (2020). Just transition in the context of EU environmental policy and the European Green Deal. March 2020. Freiburg: Öko-Institut. https://www.researchgate.net/publication/341129913_Just_transition_in_the_context_of_EU_environmental_policy_and_the_European_Green_Deal