Zagarantovano zaposlenje je ambiciozan predlog koji ima za cilj da omogući pristup pravičnim zaradama i dostojanstvenim radnim uslovima svima u društvu. Usled poremećaja izazvanih ekonomskom recesijom koja preti rastućom nezaposlenošću, neophodno je brzo osmisliti rešenja, i mnogobrojni predlozi nalaze se na stolu, od univerzalnog osnovnog dohotka do nešto tradicionalnijih podsticajnih mera. Pavlina Černeva (Pavlina Tchernva), autorka „U prilog zagarantovanom zaposlenju“, objašnjava zašto su ovakve inicijative osuđene na neuspeh, i ukazuje zbog čega bi korist od zagarantovanog zaposlenja imali ne samo zaposleni, nego društvo u celini, na način da se pojedincima omogući veći stepen autonomije, da se osnaže zajednice i ponude rešenja za hitne probleme poput ekološke i krize u sektoru brige.

Tomas Belaiš (Thomas Belaich) i Ulise Ložkin (Ulysse Lojkinee): Možeš li nam objasniti šta je zagarantovano zaposlenje, i odakle potreba za njim?

Pavlina Černeva: Osnovni cilj mere zagarantovano zaposlenje je da „demokratizuje rad“ i osnaži pojedince tako što će im omogućiti da izaberu posao koji će da rad i kreirati poslove koji nemaju za cilj uvećanje profita za poslodavce.

Većinu poslova u ekonomiji danas generiše privatni sektor i oni su sve prrekarniji. Tržište rada za većinu ljudi ne nudi stabilan životni standard i kvalitetan život, a poslovi su sve nepodnošljiviji. Zbog toga nam je potreban novi društveni ugovor, novo obećanje da: ukoliko tražite posao, bićete u mogućnosti da nađe zaposlenje sa adekvatnom zaradom. Nije privatni sektor jedini koji može kreirati poslove; javni sektor ostao je potpuno zanemaren u tom smislu. Mnoge javne dimenzije društvenog života zapravo se slabo uzimaju u obzir.

U modernim društvima postalo je opšte prihvaćeno da je neophodno obezbediti pravo na penziju, makar bazično zdravstveno osiguranje – osim u Americi, na žalost – a znamo i da besplatan minimalni nivo obrazovanja uvećava javno dobro – kao i zagarantovan pristup bibliotekama, kvalitetne informacije i tako dalje. Posao je najvažnija determinanta blagostanja, a zagarantovano dostojanstveno zaposlenje još više osnažuje život kao takav i ima mnogo jači i jasniji efekat nego niz drugih politika koje imamo. Ono je strukturalna politika, pre nego dodatna mera zapošljavanja.

Sistem koji predlažemo oslanja se je na tri stuba: Prvo, zagarantovano zaposlenje bi bilo zasnovano na participativnom odlučivanju, počevši od principa da nezaposlene osobe i zajednice znaju najbolje šta je dobro za njih – dakle, „odozdo na gore“. Zatim, dopunilo bi sistem socijalne zaštite, kroz uključivanje osnovnog prava na zaposlenje. Konačno, bilo bi bolja stabilizujuća politika nego doprinosi po osnovu rada i nezaposlenosti, što je upravo svrha javnih usluga.

Posao je najvažnija determinanta blagostanja, pa ipak jedino što imamo zagarantovano su doprinosi za nezaposlenost, socijalna pomoć…

Već su se pojavile inicijative koje su u duhu vašeg modela. Da li mislite da su argentinska šema Jefas y Jefas, koja je funkcionisala između 2002. i 2007. godine, i indijski sistem koji je 2005. započeo Mahatma Gandi Nacionalni akt za zagarantovano ruralno zapošljavanje dobri primeri toga što predlažete?

Da, ta dva programa su u potpunosti u skladu sa našim predlozima. Zapravo, Jefes plan je proizašao iz modela za sigurno zaposlenje koji smo razvijali sa kolegama na Univerzitetu Misuri. Naravno, nijedan od programa nije univerzalan – ciljna grupa Jefes plana su nezaposleni sa decom koja su maloletnici ili imaju posebne potrebe, dok je indijska šema namenjena starijima iz ruralnih domaćinstava koji volontiraju na relativno nisko-kvalifikovanim poslovima. Uprkos tome, oni načelno slede model koji zagovaram, i savršeno ilustruju kako zagarantovano zaposlenje može da se primeni u zemljama u razvoju, fokusirajući se na specifične probleme u državi. Na primer, oba programa imaju značajne pozitivne efekte za najsiromašnije žene, dok je indijski program doprineo kreiranju esencijalnih zelenih poslova.

U Evropi postoje neke politike koje su ooblikovane na sličan način, što je slučaj u Francuskoj sa Territoires zéro chômeurs (nulta nezaposlena područja), i na potpuno drugačiji način sa mađarskim programom javnih radova, koji je evidentno doprineo snažnom padu nezaposlenosti pod Viktorom Orbanom. Šta mislite o ovim evropskim slučajevima?

Pažljivo sam pratila rešenje koje postoji u francuskoj i prema mojim uvidima ono predstavlja dobar model za razmišljanje o proširenju programa na nacionalnom nivou. Sa druge strane, Orbanova politika je politika zapošljavanja. Ona prisiljava ljude da se vrate na posao kako bi primili naknade, preduslov koji je neophodno ispuniti bez obzira od situacije u kojoj se nalaze ili radnih uslova.

Suština je u tome da li smo spremni da kroz kolektivni napor osiguramo da oni kojima je posao potreban, ostvare beneficije kroz mehanizam koji im garantuje dostojanstven posao. Postoje dva načina za to, demokratski ili nedemokratski; putem konsultativnog modela kao u Francuskoj, ili mera zapošljavanja, kao u Mađarskoj.

Nerazlikovanje ta dva modela proizilazi iz činjenice da se zagarantovano zaposlenje često meša sa programom zapošljavanja koji je isti kao i ostali, u smislu da otvara mogućnosti za zaposlenje, po kazni , ili na neki drugi način – ljude svakako možete naterati da rade! Ali zagarantovano zaposlenje ne spada u politike zapošljavanja, ono je dodatak sigurnosnoj mreži koja već postoji, ili pre preispitivanje toga šta bi socijalna zaštita trebalo da uzme u obzir.

Ideja je da se ponovo promisli socijalna zaštita, i da se promisli na način koji će garantovati osnovna prava u koja spada i pravo na zaposlenje. Zaposlenje je dugo vremena bilo prepoznato kao osnovno ljudsko pravo, ali je neophodno uložiti mnogo više napora da bi ga obezbedili svima, dobrovoljno, kroz pristup „odozdo na gore“, koji je suprotan prinudnim podsticajima i „odozgo na dole“ pristupu koji je svojstven politikama zapošljavanja.

Potrebno je promisliti socijalnu zaštitu, i to na način da se osiguraju osnovna prava u koja spada i zaposlenje.

Osvrnimo se na razlike između francuskog i mađarskog eksperimenta. U Mađarskoj, program zapošljavanja je uveden na štetu socijalne zaštite, naročito naknada za nezaposlenost. Štaviše, zadaci nisu definisani na isti način: gradonačelnici su zaduženi za nezaposlene, dok u Francuskoj sami nezaposleni definišu sopstveno zanimanje? Koje je vaše mišljenje o demokratizaciji samih „zadataka“?

Ljudi znaju šta im je potrebno. Za vreme mog angažmana u Argentini, oni koji su došli sa sopstvenim projektima bili su najinteresantniji: tačno su znali šta je potrebno njihovim porodicama, šta će doneti najbržu korist mladima, i tačno su procenili lokalnu situaciju. U tom smislu, da upotrebim Grejberov koncept, to nisu bili „nebulozni poslovi“. Nije bilo slučajeva izgradnje infrastrukture u nedođiji samo da bi se održao privid zaposlenja. Težilo se tome da se na adekvatan način odgovori na potrebe zajednice.

Mogućnost da oni koji poslove obavljaju imaju udeo u odlukama o tome kakvi će oni biti je u srži ideje o demokratizaciji rada. Ne treba centralni administrator da odlučuje o raspodeli zadataka oslanjajući se na sopstvene planove, već o tome treba da se odlučuje u zajednici u kojoj se posao obavlja.

Osnovna pouka je da nova zanimanja ne bi trebalo da budu samo posao, nego način da se popuni praznina u javnom životu. Ukoliko je zajednica opustošena usled nezaposlenosti, problem se neće rešiti otvaranjem nekoliko radnih mesta; kreiranje poslova treba da bude prilika da se razmisli o specifičnim potrebama svake zajednice – njenim starijima, deci i tako dalje – i prilika da se osnaže mnogobrojne lokalne grupe koje nastoje da adresiraju ovaj problem. Zagarantovano zaposlenje bi dakle dalo prioritet poslovima brige.

Potrebe i problemi su mnogobrojni, počevši sa energetskom tranzicijom. Zapravo, zagarantovano zaposlenje bilo bi korisno za tranziciju. Najefikasniji projekat u okviru američkog Nju dila je bila rehabilitacija i konzervacija nacionalnih parkova koje smo nasledili. Ljudi koji žive u regionima koji su poplavljeni, izgoreli ili zagađeni su sasvim svesni ove potrebe.

Iako je glavni cilj zagarantovanog zaposlenja da pomogne onima koji traže zaposlenje, tako ambiciozan program bi takođe uticao na zaposlene. Koji bi bili njegovi efekti na tržište rada za zaposlene? Da li bismo mogli da očekujemo smanjivanje pregovaračke moći zaposlenih, naročito među nisko-kvalifikovanim?

Upravo suprotno. S obzirom da se krećemo u okvirima stvarne nezaposlenosti, prihvatamo da je ona na visokom nivou, zbog čega potcenjujemo efekte koje ima na radnike. Nezaposlenost stvara, i tera ljude da prihvate, trku do dna na tržištu rada. Beneficije i zaštita nestaju i malo po malo prekarijat zadobija prevagu, sve zahvaljujući nezaposlenosti koja proizvodi surovu konkurenciju za mali broj poslova. Zaposleni su u situaciji da moraju da zadrže posao bez obzira koliko je prekaran u strahu da neće naći drugi. Poslovično, niko nije siguran dok svi ne budu sigurni.

Ukoliko bismo inicirali promenu paradigme, na način da se u fokus stavi da je nophodno ponuditi posao svima kojima je posao potreban, ekonomija bi drugačije funkcionisala. Naravno, situacija se neće promeniti za one koji su najkvalifikovaniji, niti će im zagarantovano zaposlenje naročito promeniti život. Ali, u slučaju kada radim u Mekdonaldsu, dobiću više podrške. Imaću opciju, alternativu. Takođe, ukoliko dođe do zlostavljanja na poslu, moći ću da kažem ne, i nađem drugi posao, što danas nije slučaj.

Mnogi će reći da univerzalni osnovni dohodak može da postigne istu stvar, jer otkaz ne znači značajan gubitak prihoda, ali cilj je da se ponudi posao jer tržište rada ne proizvodi dovoljno poslova. Za razliku od univerzalnog osnovnog dohotka, zagarantovano zaposlenje ne reprodukuje konkurenciju i zbog toga podiže prag zaposlenosti tako što obezbeđuje dostojanstven posao i adekvatnu zaradu. Poslodavci koji iskorišćavaju strah od nezaposlenosti kako bi održali niske zarade će u najmanju ruku morati da obezbede standarde koje nudi zagarantovano zaposlenje kako bi našli radnu snagu. I to je osetni efekat koje bi ova mera imala za zaposlene. Već smo imali prilike da vidimo ovaj fenomen u Americi, gde rast minimalne zarade na nivou države jedne države u odnosu na federalni nivo u talasima utiče na zarade u susednim državama.

Suštinski, obezbeđivanje pune zaposlenosti doprinosi sistematskom osnaživanju pregovaračke moći nisko-kvalifikovanih radnika, najranjivijih, koji su obično isključeni sa tržišta rada, i poslednji koji su uključeni.

Za razliku od univerzalnog osnovnog dohotka, zagarantovano zaposlenje ne reprodukuje konkurenciju, i samim tim, podiže prag zaposlenosti tako što obezbeđuje dostojanstveno zaposlenje i adekvatne zarade.

Osvrnemo li se na situaciju u Evropi, u kojoj postoje i nacionalna i EU tržište rada, koji bi bio najadekvatniji nivo zagarantovanog zaposlenja?

Idealno bi bilo ako bismo bili dovoljno ambiciozni od samog početka, i razmišljali direktno u odnosu na evropski nivo. Naravno, u okviru Evrozone postoje suštinska ograničenja od kojih je najveće odsustvo evropskog budžeta. Ali postoje i stvari sa kojima možemo da radimo: Razmišljam o obavezujućem zahtevu za Evropsku komisiju da objavljuje informacije o nezaposlenosti i socijalnoj pravdi, i Garanciji za mlade Evropske Unije, koja se primenjuje na nacionalnom nivou.

U međuvremenu, nacionalne vlade već mogu da preduzmu korake. Na primer, Francuska troši bilione kao podsticaj kompanijama, ali je efekat na nezaposlenost skroman. Vlada bi mogla da iskoristi deo ovih sredstava da direktno angažuje nezaposlene, pojačavajući efekat na zaposlenost.

Očigledno je da se vlade zbog mastrihtskih pravila suočavaju sa budžetskim ograničenjima. To ih sprečava da podignu zaposlenost u razmerama u kojima Amerika to radi u vreme kriza, i zbog toga su evropskim državama vezane ruke. Međutim, poprilični iznosi se troše kao naknade za nezaposlenost i za suzbijanje siromaštva među nezaposlenom populacijom. Odbijemo li ove troškove, programi zagarantovanog zaposlenja i ne bi bili toliko skupi kao što se govori.

Univerzalni osnovni dohodak se takođe kandiduje kao progresivna politiku, a privlačan je iz više razloga – jednostavan je, niko ne alocira radne zadatke, nema odgovornih za programe zapošljavanja itd.

Mislim da je njegova privlačnost precenjena. Predstavljati ovu meru kao „univerzalnu“ je lažno obećanje. Ona je zapravo najbrži put za ukidanje teško stečenih sigurnosnih mreža i njihova zamena. Mnogi je vide kao zamenu za ono što je preostalo od socijalne zaštite. Štaviše, ona ne stvara poslove. Prihod je jedan od mnogih razloga koji podstiče ljude da žele da rade. Pomoć koju ostvaruju kroz univerzalni dohodak im neće obezbediti posao. I dalje će biti manjak poslova oko kojih će se boriti.

Kada se zagarantovano zaposlenje realizuje, šta možemo očekivati kao srednjoročni cilj? Da li možemo očekivati da se prvo popuni zagarantovani sektor, a zatim i prelivanje na privatni sektor?

Najjednostavniji odgovor je da je to anti-ciklični program, prosto iz razloga što je privatni sektor cikličan. Ono što vidimo kroz programe velikih razmera kao što su oni u Argentini i Indiji, je da oni obuhvataju veliki broj novih radnika za vreme kriza. Za vreme preokreta, ljudi se ponovo okreću privatnom sektoru, i to mnogo brže nego što bi izašli iz nezaposlenosti.

Naš model osmišljen je na Levi institutu, i kao svaka budžetska mera imao bi anti-ciklični efekat, bez uticaja na inflaciju. U slučaju Amerike, zaključili smo da bi mera mogla podići inflaciju do maksimalno 0,74%, što je efekat koji se brzo gubi i pada na 0.09%. Dakle ograničio bi makroekonomske fluktuacije, s obzirom da u situaciji masovne nezaposlenosti, kada je budućnost neizvesna, nezaposlenost traje duže nego u slučaju kada bi najranjivijima bio ponuđen posao, što omogućava nastavak ekonomske aktivnosti.

Osvrnemo li se na zemlje koje imaju iskustvo pune zaposlenosti u dužem vremenskom periodu, kao što je Švedska ili Japan, primetićemo da je njihova ekonomska aktivnost mnogo stabilnija nego u zemljama kao što je Francuska ili Amerika, gde je nezaposlenost promenjiva decenijama unazad. Zaposlenost generalno ima stabilizujući efekat po ekonomiju.

Prevod: Aleksandra Lakić

Fotografija: Dan DeLuca

Tekst je orginalno objavljen na engleskom jeziku na sajtu Green European Journal