Foto: Predrag Momčilović

Stambeno pitanje jedno je od ključnih političkih tema oko koje se vode mnoge borbe unutar kapitalističkog sveta današnjice. No ono je nužno povezano i sa drugim važnim ekonomskim i političkim borbama za radikalno drugačiji društveni sistem.

Komodifikacija stanovanja, kao očekivana manifestacija tendencije kapitala da raste i širi se na sve sfere društva, proizvela je sukob između stana kao krova nad glavom, kao osnovnog ljudskog prava, s jedne, i stana kao robe, odnosno izvora profita, sa druge strane. Različiti finansijski akteri, tržište i njima svojstveni narativi dominiraju i oblikuju polje stanovanja, dok se država istovremeno sve više povlači iz sfere socijalnih usluga, a time i iz stambenog zbrinjavanja stanovništva.

Porast beskućništva, segregacija, džentrifikacija, prinudna iseljenja, prekarni uslovi života predstavljaju ključne karakteristike globalne situacije stanovanja danas. Iako se ona često naziva stambenom krizom, što implicira da je reč o (privremenom) odstupanju, pre bi se moglo odbraniti da je u pitanju zapravo sasvim regularna posledica dominantnih ekonomskih i političkih procesa. U tom smislu, stambeno se može razumeti kao političko, čime i Dejvid Maden [David Madden] i Piter Markuze [Peter Marcuse] započinju svoju knjigu U odbranu stanovanja. Zbog toga je neophodno sagledavati strukturne uzroke u oblasti stanovanja, kao i otpor takvom stanju, i u širem kontekstu ekonomskih i političkih odnosa i to, sve više, preko granica pojedinačnih država.

Kako nema dovoljno stanova, kad se toliko gradi?”

Rastući broj raspoloživih stambenih jedinica istovremeno prati deficit stambenog prostora za sve više ljudi širom Evrope. Ovaj paradoks zapravo direktno upućuje na problem distribucije. Naime, tržište predstavlja dominantni mehanizam putem kojeg je moguće zadovoljiti stambene potrebe.

Prema podacima Eurostata1, većina stambenih jedinica u Evropi je u privatnom vlasništvu (na nivou Evrope 69,2%, dok je u nekim zemljama, poput Rumunije ili Srbije u pitanju čak 96%, odnosno 98%). Ograničen broj stanova u javnom vlasništvu tako u velikoj meri sužava i manevarski prostor za politike koje bi obezbedile dostupno stanovanje za osetljive društvene grupe u postojećim okvirima, dok istovremeno mere štednje sprečavaju veća ulaganja u javne stanove u najvećem broju država.

Stan se tretira kao roba koja se može razmeniti na tržištu, mehanizam za čuvanje akumuliranog kapitala ili sredstvo za spekulaciju. Uz to, tržište privatnih stanova za dugoročno iznajmljivanje (što za veliki broj ljudi predstavlja jedini mogući put), stalno se „hrani” upravo nedostatkom priuštivog stanovanja, te je sigurnost sve većeg broja podstanara direktno ugrožena zbog preopterećenosti troškovima stanovanja.

Cene iznajmljivanja ili kupovine stambenog prostora, tržišno određene kroz rentu, hipoteku ili ratu za kredit, opterećuju veliki broj domaćinstava preko mere od 40% (od ukupnog budžeta domaćinstva), stvarajući tzv. stambeni stres. Prema statistikama, najugroženiji su oni koji iznajmljuju stan, te je tako u Grčkoj, recimo, procenat domaćinstava koja pri iznajmljivanju stana plaćaju više od 40% svog budžeta čak 84,6%, dok je taj procenat na nivou Evrope 28%. Ovaj podatak upravo ilustruje stepen prekarnosti podstanarskog položaja. Uz to, cena stanovanja raste brže nego što rastu primanja u poslednjih petnaest godina u Evropskoj uniji, sa izuzetkom Finske, Nemačke i Portugala.

Suočeni s nemogućom misijom obezbeđivanja adekvatnog stanovanja, rastući broj ljudi živi u neadekvatnim stambenim uslovima. Najviši stepen prenaseljenosti od 48.4% registrovan je u Rumuniji, dok Irska, Belgija, Holandija, Norveška i Švedska ovaj procenat uspevaju da drže ispod 10%. Istovremeno, 2016. godine, stepen stambene deprivacije (prenaseljenost, nivo osvetljenosti, pristup infrastrukturi, itd.) na nivou EU-28 iznosi čak 4,8%. U četiri zemlje članice (Bugarska, Rumunija, Mađarska, Litvanija) svaka deseta osoba živi u stanju stambene deprivacije.

Takođe, raste i stepen beskućništva. Uprkos neuporedivim metodologijama definisanja i merenja beskućnika, nesporan je porast broja ljudi2 koji ostaju bez krova nad glavom usled nemogućnosti da samostalno obezbede sopstveni stambeni prostor, ostavši bez podrške države da im obezbedi adekvatan privremeni ili trajni smeštaj, ili usled deložacija iz stambenog prostora u kom su živeli. Neke države čak razmatraju i kriminalizaciju beskućništva, dok je Mađarska to već učinila.

Priznajemo, problem postoji” [uz sleganje ramenima] 

 Činimo sve što je u našoj moći

„Ne mogu da poreknem naše iznenađenje činjenicom da je priuštivo stanovanje kritičan izazov svuda i da se najpre u njega moraju uložiti resursi. […] Komisija, Evropska investiciona banka i druge banke uložile su već znatne napore – ali potrebno je da se potrudimo još više, u pogledu što vremena, što ambicije. Ali…”

Ovako je početkom godine Romano Prodi, bivši predsednik Evropske komisije, komentarisao Izveštaj o investicijama u socijalnu infrastrukturu u Evropi (zdravstvo, obrazovanje, priuštivo stanovanje) iz 2018. godine, koji ukazuje na smanjenje ovih investicija, a pitanje stanovanja se upravo ističe kao jedno od prioritetnih.

Za početak, pravo na stanovanje i stambene politike nisu zvanično u direktnoj nadležnosti Evropske unije, ali s obzirom na to da je stanovanje kompleksna tema i obuhvata i pitanja ekonomske prirode, deo regulatornog okvira EU nesumnjivo se može smatrati relevantnim i odgovornim za pitanje stanovanja. S druge strane, važno je preispitati i opseg direktnih nadležnosti, ukoliko razumemo da su neki od važnih faktora reprodukcije stambene situacije upravo nadnacionalni entiteti (poput npr. multinacionalne agencije za menadžment nekretnina Blackstone, ili platforme za kratkoročno iznajmljivanje AirBnB), dok su manifestacije zajedničke mnogim zemljama. Dakle, ukoliko je problem de facto prevazišao granice zemalja članica i onih koje to žele da postanu, koliko je moguće rešavati ga mehanizmima koji su de jure zatvoreni u državne granice?

Naime, izuzetno je mali broj dokumenata na nivou EU koji adresiraju pitanje stanovanja3, a i oni to čine vrlo posredno i uopšteno. Kako je, međutim, postalo očigledno da nije moguće ignorisati sve goru situaciju u oblasti stanovanja, EU je u okviru Urbane Agende 2016. tzv. Amsterdamskim ugovorom4, definisala dvanaest partnerstava fokusiranih na različite teme, a jedno od njih, među prvima formirano, jeste i Partnerstvo za stanovanje. Polazeći od pretpostavke da je priuštivo stanovanje osnovno ljudsko pravo, Partnerstvo ima za cilj da doprinese unapređenju politika i regulatornih okvira koji kreiranju pristup adekvatnom stanovanju.

U periodu između 2015. i 2018. godine, Partnerstvo je analiziralo izazove s kojima se susreću države članice, pojedinačni gradovi i regije i pojedinačni akteri koji obezbeđuju priuštivo stanovanje, bilo da se radi o javnim, zadružnim ili privatnim akterima. Takođe su analizirani celokupna stambena situacija i svi faktori koji utiču na njeno intenziviranje. Kao rezultat analize, ovo partnerstvo je 2018. godine donelo i svoj prvi Akcioni plan, koji uključuje trinaest akcija i preporuka, zasnovanih na tri stuba: bolja regulacija, bolje znanje i upravljanje, bolja finansijska podrška. Iako ovo partnerstvo ukazuje na to da se problem priznaje, ono eksplicitno ni na koji način ne podrazumeva znatniju promenu postojeće regulative unutar EU, a to znači da je i bilo kakva regulacija tržišta van razmatranja.

Ovde bi bilo ilustrativno nastaviti Prodijevu izjavu s početka ovog dela teksta: „Ali, realnost je da nedostatak u evropskoj socijalnoj infrastrukturi ne može biti rešen samo kroz javna sredstva. Imamo sjajnu priliku da angažujemo privatne investicije u svrhu rešavanja socijalne infrastrukture i usluga”. S jedne strane, na nivou EU ne postoji nadležnost za političku odluku da države članice ulažu u priuštivo stanovanje, dok, sa druge, države članice ili one koje to žele biti, ne mogu to učiniti zbog fiskalne politike EU i imperativa smanjenja javnih rashoda. Ista argumentacija nadalje se koristi i za promovisanje privatizacije svih javnih usluga (od zdravstva, preko obrazovanja, komunalnih usluga, do stanovanja), namerno zanemarujući inherentni sukob prioritetnih interesa koji u takvom rešenju postoji – profita, s jedne, i zadovoljenja društvenih potreba, sa druge strane.

Smanjenje efekata permanentne stambene krize, međutim, neće biti moguće bez intervencije država i promene stambenih politika, bilo da se direktno investira u javno stanovanje, ili subvencioniše i podrži razvoj alternativnih neprofitnih modela stanovanja.

Jovana Timotijević i Iva Čukić su članice platforme za teoriju i praksu društvenih dobara – zajedničko.org

Tekst je prvobitno objavljen na portalu Mašina.

____________________________________________________________________________________________

  1. Eurostat podatke treba uzeti sa izvesnom rezervom. Stanovanje je kompleksna tema i indikatori su takođe složeni, i njihovo precizno definisanje uvek je neki oblik generalizacije. Ipak, iako se ne mogu smatrati definitivnim i sveobuhvatnim podacima, oni svakako jesu pouzdani indikatori stanja u stambenom sektoru. Takođe, treba imati u vidu da prosečne statistike na nivou EU-28 često zamagljuju drastične razlike između zemalja članica, što je važno uzeti u obzir kao strukturnu okolnost u promišljanju bilo kakvih potencijalnih promena. Ukoliko nije naznačeno drugačije, podaci su uzeti iz Drugog i Četvrtog izveštaja o stambenoj isključenosti u Evropi (2017 i 2019), koji se zasnivaju na EUROSTAT statistici.
  2. U Nemačkoj je za period od dve godine, zabeležen porast beskućništva od 35%; Austrija beleži porast od 28% među registrovanim beskućnicima; u Francuskoj se broj beskućnika povećao 1.5 puta u roku od 11 godina.
  3. EU Povelja o osnovnim pravima iz 2009. godine (član 34, paragraf 3); UN Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (član 11, generlana preporuka 4 i 7); kao i druge različite direktive koje se tiču aspekata stanovanja dominantno relevantnih za tržišnu izgradnju stanova (standardi izgradnje, zaštita konkurencije). Takođe postoji i nekoliko evropskih strukturnih fondova koji raspolažu resursima koji potencijalno mogu biti alocirani za pitanje priuštivog stanovanja.
  4. Nastala je kao rezultat neformalnog sastanka EU ministara nadležnih za urbana pitanja 30. maja 2016. godine u Amsterdamu