Izgradnja derivacionih mini-hidroelektrana u čitavoj Srbiji uzdrmala je javnost, tek kada su glas podigli ljudi koji žive neposredno pored reka i od njih zavise. Uprkos protivljenju značajnog dela društva, ekoloških udruženja i stručnjaka, nadležne institucije ne reaguju. U Rakiti, selu u istočnoj Srbiji, lokalna zajednica se samoorganizovala kako bi odbranila svoju reku. Borba meštana Rakite je dobar primer kako ujedinjen i solidaran narod može izvršiti pritisak i odbraniti zajednički interes – kako lokalne zajednice, tako i celokupnog društva

Kako bi postala članica Evropske unije, Srbija mora da ispuni uslove iz poglavlja 15, koje se tiče energetske politike, i 27, koje reguliše zaštitu životne sredine. Jedan od uslova Energetske zajednice je da do 2020. godine 27% ukupne energije bude proizvedeno iz obnovljivih izvora (OIE). Da bi ispunila taj uslov, Vlada Republike Srbije se opredelila na izgradnju velikog broja derivacionih mini-hidroelektrana (MHE) kroz partnerstvo sa privatnim sektorom, odnosno investitorima. U prvi mah se čini da je sa tim sve u redu – država gradi MHE, koje se predstavljaju kao proizvođači zelene energije, a investitori rade u javnom interesu – grade objekte radi proizvodnje struje za potrebe čitavog društva. Ispostavlja se, međutim, da derivacione MHE proizvode beznačajnu količinu električne energije, a proizvode ogromnu ekološku štetu na rekama i u njihovoj okolini.

Na osnovu starog katastra iz 1987. planirana je izgradnja oko 850 MHE, od kojih je otprilike 80 već izgrađeno. Derivacioni tip MHE, koji se kod nas gradi, podrazumeva da se reka smesti u 2 do 5 km dugačke cevi, tako ostavljajući korito reke gotovo bez vode i narušavajući ekosistem. Očekuje se da ovaj tip MHE proizvodi najviše struje kada nam je najmanje potrebna – u proleće i, ako ima dovoljno kiše, u jesen, a svih planiranih 850 MHE bi u idealnim uslovima učestovale u ukupnoj proizvodnji struje sa svega 2-3%. Stručnjaci tvrde da postoje efikasniji načini za dobijanje obnovljive energije. Korišćenje solarne energije ili vetra, na primer, ne samo da bi proizvelo više struje, nego bi i nanosilo manju štetu prirodi. Na mnogim mestima gde su se MHE već izgradile, meštani nisu reagovali jer nisu znali šta sve ovaj tip elektrana podrazumeva. Tek kada je izgradnja odmakla, ljudi su počeli da se bune, jer su primetili da derivacioni tip MHE ne samo uništava izgled prelepih predela, već isušuje reke. Međutim, u mnogim selima meštani su malobrojni i razjedinjeni, a neki i potplaćeni kako bi dopustili izgradnju.

Borba meštana Rakite

Na Staroj planini je još devedesetih godina, zbog izgradnje hidroelektrane Zavoj, preusmeren tok reke Visočice koja je tom prilikom izgubila 90% svoje vode. Iz istog razloga je i Temštica, reka u koju se Visočica uliva, ostala sa 30% vode. Kada je par godina nakon toga planirano i skretanje gornjeg toka Temštice – Toplodolske reke, meštani sela Temska su se pobunili jer bi tako već osakaćena reka, kojom se snabdevalo čitavo selo, gotovo presušila. Zbog tog iskustva, meštani na Staroj planini su bili spremni kada su investitori ponovo došli u njihove krajeve.

Nakon prvobitnog udruživanja u Savez mesnih zajednica Stare planine, 2017. godine oformljena je inicijativa Odbranimo reke Stare planine, koja je okupila meštane dvadesetak sela i pomogla im u borbi protiv izgradnje MHE. Dugotrajna borba urodila je i jednom pobedom – 2018. godine Vrhovni kasacioni sud poništio je odluku Upravnog suda: napokon je zabranjena izgradnja MHE Pakleštica na reci Visočici. Investitori su na pojedinim mestima neometano izgradili ove objekte, budući da je sve manje ljudi na selu, te nije bilo nikog da ih spreči.

Međutim, selo Rakita, podno planine Ruj, udaljeno svega 8 km od granice sa Bugarskom, i dalje istrajava boreći se za svoju reku, iako u njemu živi samo dvesta ljudi. Njihova borba je počela u septembru 2017. godine, kada je investitor Goran Belić otpočeo radove. Na Rakitskoj reci, koja je zapravo seoski potok, gradi se vodozahvat da bi se ona preusmerila za potrebe gradnje MHE. Planirano je da se potok premesti u cevi dugačke nekoliko kilometara i ostavi selo sa samo 500 metara slobodne reke. Premda se predviđa da će ostati 30% vode u reci (takozvani biološki minimum), strah meštana da će reka sasvim presušiti je opravdan. Da bismo razumeli šta to za njih znači, moramo da pokušamo da se stavimo u njihovu poziciju.

Zamislite da ste rođeni u tom malom mestu, okruženi visokim i strmim planinama, a da ste sa obližnjim selom povezani samo jednim putem. Narod se bavi pretežno stočarstvom, jer se surovi predeo opire razvijenoj poljoprivredi. Tu ste išli u školu i odrasli. Deda vam je pričao kako se vozio Ćirom, radio je i rudnik Jerma u kom je bilo zaposleno oko 500 radnika, selo je bilo puno ljudi i živelo se dobro. Tu je, pre čak devedeset godina, snimljen prvi jugoslovenski dugometražni film Rudareva sreća. Selo je imalo i školu i bioskop. Nakon što ste odrasli i oženili se, zaposlili ste se u jednom od najvećih jugoslovenskih preduzeća i dvadeset godina proveli gradeći Beograd i druge gradove u kojim sada živimo svi mi. Deca su vam odrasla, završila škole, odselila se i dobila svoju decu.

Vratili ste se u svoje malo mesto, gde više nema bioskopa, rudnik je odavno zatvoren, nema više ni vozića. Selo je siromašno, ostalo je svega 200 stanovnika, zgrada uprave rudnika je napuštena i oronula, jedino što postoji je mala biblioteka, prodavnica u kojoj nema ni osnovnih namirnica i škola u koju idu 3-4 đaka. Posla nema, nema lekara niti pošte, jedva da ima dometa na telefonu. Nema nikakvog prostora za okupljanje i održavanje društvenih događaja, tako da nema mnogo toga da se radi, osim da se ide u goste. Selo je očigledno sistemski uništavano, jer je životni standard bio viši za vreme vaših babe i dede. Mladi su otišli u grad zbog posla, ali vi hoćete da ostanete u svom selu – tu je vaš dom, tu vam je porodica, tu su vam prijatelji. Priroda je ostala netaknuta i sve što vam treba je da na miru ostarite. Očigledno nije dovoljno što vam je selo uništeno i što je sve rasprodato, sada su došli da vam uzmu i reku, jedino što je preostalo.

Reka meštanima Rakite znači život. Voda iz reke koristi se za domaćinstvo, kao i za napajanje stoke, čiji je uzgoj jedini način da se meštani prehrane. Zato je meštanima Rakite važno da zaustave izgradnju, jer ukoliko se ona sprovede i selo ostane bez vode, biće prinuđeni da se isele i postanu ,,ekološke izbeglice”. Oni se ne bore protiv MHE samo zato što ih ovaj projekat direktno ugrožava, već i zato što razumeju da je na delu uništavanje prirodnih dobara na uštrb životinja, biljaka i njihove celokupne zajednice – zarad tuđeg profita.

Nakon što su čuli da je radovima planirano prekopavanje jedinog puta – jedine veze koju Rakita ima sa obližnjim selom Zvonce, meštani su organizovali seoski zbor i potpisivanje peticije protiv izgradnje MHE i uništavanja puta. Prikupili su 165 potpisa i predali ih policiji i opštini u Babušnici, kao i samom investitoru. Međutim, radovi su uprkos njihovom protivljenju otpočeli. Najpre su iskidane vodovodne cevi koje su napajale deset domaćinstava, a potom je otvoreno gradilište i blokiran deo sela. Uzurpiran je deo privatne parcele, izazvano klizište i uništen put kojim su meštani odlazili na svoje njive i imanja. Tom prilikom je povređen čovek koji je u znak protesta stajao na vrhu brda, tako što je pao jer je bager, ne obazirući se na njega, kopao u podnožju brda.

Radovi su stali usled promene urbanističkog plana, a nastavljeni su u oktobru 2018. godine. Samoorganizovani meštani su odgovorili protestima i nizom direktnih akcija – fizičkim blokiranjem rada bagera i vraćanjem reke u korito. Svakodnevno se sastaju i osmišljavaju dalje korake u borbi. Umesto uzvika: ,,Uzbuna!”, na hitna okupljanja pozivaju seoskim zvonom, što se pokazuje kao odlična praksa u ovako maloj sredini.

Investitor je ogradio gradilište, koje zauzima čitavu polovinu sela i unajmio privatno obezbeđenje koje onemogućava pristup. Obezbeđenje je ubrzo počelo da primenjuje represivne metode – vređa i fizički napada ljude koji bi se približili ogradi. Usled novonastale i vanredne situacije, policije je bilo više nego meštana, ali nije reagovala na nasilje. Podmetnuta je i bomba ispred kuće izvođača radova, te su meštani privođeni na informativne razgovore i poligraf u policijskoj stanici u Babušnici. Sukobi su eskalirali toliko da se plaše da napuste svoje kuće, zbog okupacije sela ne spavaju, ali ostaju hrabri i beskompromisni. Borba je izrodila solidarnost, meštani se redovno sastaju, zajednički dogovaraju, odlučuju i povezuju sa pokretima i stanovnicima drugih sela i gradova.

Uloga države

Državi plaćamo struju i porez, te je opravdano da očekujemo da isti novac iskoristi u zajedničkom interesu. Međutim, tvrdi se da za to ne postoje sredstva, dok istovremeno svedočimo bogaćenju vladajuće elite. Dok se novogodišnja rasveta u Beogradu napaja električnom energijom šest meseci godišnje, na jugu Srbije, u Leskovcu se romskim porodicama isključuje struja uz pomoć kordona policije. Srbija ima velike gubitke na mreži, od čak 15%, i uz malo investicija u održavanje, smanjenje gubitaka bi doprinelo više od svih planiranih MHE.

Umesto ulaganja budžetskih sredstava u prelazak na obnovljive izvore energije kao što su energija sunca, vetra i biomase, država je rešila da ta sredstva usmeri na šeme za pranje novca – MHE. Kako bi privukla investitore da ulažu novac u izgradnju derivacionih MHE, Vlada Republike Srbije je propisima iz 2009. godine usvojila ,,podsticajne (feed in) tarife”. Fid-in tarife su subvencije troškova obnovljive struje koje omogućuju investitorima sticanje statusa ,,privremeno povlašćenih” i ,,povlašćenih proizvođača električne energije” od kojih će javno preduzeće Elektroprivreda Srbije (EPS) dvanaest sigurnih godina otkupljivati struju po povoljnijoj ceni. Na ovaj način će investitori povratiti troškove investiranja za nekoliko godina, nakon čega će ubirati čist profit. Kroz račune za struju, te subvencije takođe plaćaju svi stanovnici sa električnim brojilom.

Ono što se izgradnjom derivacionih MHE predstavlja kao javni interes, zapravo je interes sticanja profita privatnih investitora – bogaćenje uskog kruga (već bogatih) ljudi, proizvodnjom zanemarljive količine električne energije na uštrb prirodnih resursa. MHE nisu prvi primer zanemarivanja zajedničkog interesa zarad privatnog. Prvi korak naše neoliberalne države bila je privatizacija – rasprodaja javnih preduzeća i fabrika. Nakon što je uništena industrija, na red su došli prirodni resursi, zemlja i voda. Prirodne ekosisteme čovek ne može veštački da proizvede ili nadoknadi. Kada reka presuši, zauvek ostajemo bez nje – bez nje ostaju i biljne i životinjske vrste kojima je reka stanište, a mi bez pijaće vode. Zato je sada posebno važno boriti se – organizovati se kako na lokalnom, tako na regionalnom i globalnom nivou. MHE nisu karakteristične samo za Srbiju, budući da je na čitavom Balkanu planirana izgradnja preko 3000 ovih objekata.

Budući da je po ustavu i zakonu nemoguće staviti vodu u privatno vlasništvo, vlast nalazi obilaznice kako bi ovaj neprocenjivi resurs privatizovala. Nekada koncesijama, nekada javno privatnim partnerstvima, ali uvek olakšavanjem sticanja profita investitoru – javni sektor preuzima rizike, troškove održavanja i ulaganja u infrastrukturu, dok privatniku ostavlja profitne delove posla. Trećina izvorišta pitke vode u Srbiji, naravno one najboljeg kvaliteta, stavljena je pod koncesiju i time zapravo privatizovana.

Ukoliko oni koji imaju vlast, novac i moć određuju pravila igre, da li postoji način da u se u toj igri pobedi? Da li uopšte možemo da u takvo neravnopravnoj igri učestvujemo? Ne samo da nadležni nisu pitali ljude na čijim parcelama i pored čijih kuća se grade MHE šta oni o toj izgradnji misle, već su u potpunosti ignorisali njihovo protivljenje i otvoreno suprotstavljanje radovima. Nisu reagovali ni kada je investitor na otpor odgovorio otvorenim i brutalnim nasiljem. Iako su mnogi stručnjaci, profesori i dekani fakulteta skrenuli pažnju na energetsku neefikasnost i ekološku štetnost derivacionih MHE, a značajan deo društva se pobunio, nadležne institucije se ne obaziru. Ovo ne treba da čudi, imajući u vidu suprotstavljenost interesa uključenih snaga – na jednoj strani države i investitora, a na drugoj društva. Budući da postojeći institucionalni okvir ne uzima u obzir to društvo – niti ga informiše niti ga uključuje, jedino što preostaje je organizovanje van postojećih institucionalnih struktura – zajedničko samoorganizovanje radi borbe za zajedničke resurse i učestvovanje zajednice u odlučivanju o sredini u kojoj živimo. Hrabri meštani Rakite trenutno predstavljaju najsvetliji primer solidarne, ujedinjene lokalne zajednice u borbi za javni interes.

Dušanka Milosavljević je diplomirana sociološkinja. Trenutno je na master studijama integralnog urbanizma na Arhitektonskom fakultetu, kao i sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu;
Milena Stanić je diplomirala filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a ove godine pohađa master studije iz političke psihologije na Fakultetu za medije i komunikacije. Članica je pokreta Pravo na vodu.

Tekst je prvobitno objavljen u 42. broju časopisa Le Monde Diplomatique – izdanje za Srbiju u okviru programa saradnje “Podrška zajedničkog”.