Prošle godine u Hrvatskoj je osnovan sindikat SKUPA – Sindikalni kolektiv udruženih prekarnih radnica i aktivista – koji okuplja radnike i radnice iz civilnog sektora i neprofitnih organizacija. Ova inicijativa predstavlja presedan s obzirom da ovakav model udruživanja u civilnom sektoru do sada nije praktikovan, kako u Hrvatskoj tako i u zemljama u regiona. Tim povodom pričali smo sa Sandrom Kasunić, jednom od osnivačica sindikata, koja nam je ispričala više o samom procesu osnivanja sindikata, budućim planovima i specifičnostima civilnog sektora u Hrvatskoj.

Kada je osnovan sindikat i ko su ljudi koji stoje iza ove ideje, i da li su oni imali neke slične inicijative u prošlosti?

SKUPA smo osnovale i osnovali početkom decembra 2021. godine nakon dve godine razgovora, razmatranja, planiranja. Iza SKUPA ne stoje organizacije, to nam je dosta bitno, nego pojedinci – radnice i radnici iz sektora, zato što nismo želeli da SKUPA bude još jedna od platformi u kojoj se skupljaju poslodavci, nego u kojoj se baš eksplicitno okupljamo mi radnice i radnici. Planirali smo dosta dugo – počeli smo da se sastajemo pre pandemije kada smo odlučili da ćemo prestati pričati koliko bi bilo dobro da imamo sindikat i da ćemo umesto toga uzeti stvar u svoje ruke kako bi pokrenuli nešto i videli dokle ćemo dogurati. Razgovori o sindikatima u ovom sektoru nisu ništa novo i mi nismo izmislile toplu vodu u tom smislu. Prema nekim našim saznanjima oni postoje koliko i sam sektor i dešavali su se u valovima – u ranim dvehiljaditim bilo je intenzivnijih razgovora, ali iz toga se nije mnogo dogodilo.

I eto uspeli smo, osnovale smo se sa 40-ak članica. Bilo nam je bitno da postoji jasan početak, da bude jasno da ne stoji samo par pojedinaca iza toga, te da sam osnivački kongres reflektuje želju i potrebu za sindikatom.

Ko je započeo celi proces je manje bitno – na primer deo ekipe iz glavnog odbora bio je tu od početka, ali se i ta ekipa menjala, ljudi su dolazili i odlazili. I to je nešto što je simptomatično za naš sektor, da prosto u nekom momentu imaš vremena baviti se takvim stvarima i onda te preplavi posao i moraš gledati kako da držiš glavu iznad vode. U svakom slučaju, naša je želja da sindikat bude nešto što je zajedničko, što živi i raste i ostaje borbeno kroz brojno i aktivno članstvo.

Zašto ste se odlučili za sindikalnu formu organizovanja, tačnije zašto ste se odlučili za formiranje novog sindikata – da li je postojala mogućnost da se priključite nekom postojećem sindikatu, i da li je tako nešto uopšte bilo razmatrano kao opcija?

Postoji niz platformi i inicijativa u kojima se okupljaju udruženja koja su poslodavci i gde mi kao radnici i radnice takođe učestvujemo. To su delom inicijative koje se bave uslovima u sektoru, i tu zaista postoji taj famozni shrinking civic space koji je na neki način simbol za to što države rade kako bi ugnjetavale civilni sektor i onemogućile mu rad. Međutim, po nama nije postojala platforma gde se možemo naći kao radnice i radnici bez obzira na to iz kojeg smo udruženja, i baviti se temama uslova rada i radničkih prava. Tako nešto nije postojalo jer civilni sektor nije adekvatno regulisan i atipičan je. Primera radi, u privatnom sektoru jasno je ko je radnik, a ko poslodavka i da ga je stoga potrebno sindikalno organizovati, a isto vredi i za javni sektor. Sa nama u trećem tj. civilnom sektoru to dosad nije bilo tako, a SKUPA smo osnovali jer smatramo da je i to sektor koji se mora sindikalno organizirati.

Na početku smo razmatrali šta nama treba i šta smo mi, dakle krenuli smo sa nekakvom definicijom, jer udruženja različito funkcionišu. U pogledu upravljanja na primer, razlike su značajne – postoje udruženja koje funkcionišu po pitanju samoupravljanja kao i ona gde je sasvim jasno ko je šef i ko nije. Zbog toga je bilo bitno da odredimo predmet sindikata: s kim pregovaramo, možemo li uopšte pregovarati i ko je poslodavka, jer mi smo neretko i poslodavke i radnice. Takođe, postoji i ta neka leva kritika koju smo i mi prepoznale, i koja nameće pitanje gde je u sektoru konflikt interesa rada i kapitala? Ono što je zanimljivo je da se to kod nas eksplicitno pita, a u javnom sektor ne, iako ni to nije sektor koji generiše neki kapital. Ja bih rekla da je treći, civilni sektor, sličniji javnom nego privatnom, ali i udruženja ipak u nekim situacijama funkcionišu po nekim biznis modelima. Ono što jeste jasno je da u našem sektoru postoji konflikt interesa, samo nije direktan i samim time nije odmah uočljiv. Tako da smo mi i dalje u procesu i posmatramo kako će stvari funkcionisati, zato što zapravo i jesmo pionirke u tome što radimo.

Nakon što smo same sebi odgovorile na neka pitanja počele smo istraživati kakvo je stanje na sindikalnoj sceni, jer nismo hteli biti ti koji će dodatno doprineti fragmentaciji sindikalnog pokreta. Ali istovremeno nam je bilo bitno da ne želimo prihvatiti možda čak i zastarelo sindikalno delovanje koje naprosto ne reaguje na savremena društvena pitanja, a kamoli na radnička pitanja. Zbog toga što se svet rada menja, nama je bilo bitno da nađemo jedan sindikat koji možda ne razume a piori, ali kojiželi razumeti specifičnosti civilnog sektora i nas koji radimo u njemu, a prosto nismo naišle na takvo interesovanje. Nije to sad neka kritika, ali naprosto nismo prepoznati kao nešto što je vredno i za šta se ima vremena, a ono što mi nismo hteli je da se učlanimo u jedan sindikat čisto kako bi bili jedna članica sindikata. Onda smo se ohrabrili da kažemo da ćemo se osnovati i relativno rano smo imali kontakt sa Savezom samostalnih sindikata Hrvatske koji nam je pružio podršku, i koji nas je ohrabrivao da idemo u tom pravcu da osnujemo sindikat po našoj meri, što smo i uspele.

Bilo je tu naravno bojazni, između ostalog kako će nas ljudi percipirati. Međutim, do sada nije bilo reakcija koje bi nas navele da mislimo da smo nešto pogrešno uradile. Naprotiv, reakcije upućuju na to da je SKUPA bio potreban, da nam je potreban. To se pogotovo vidi kada pričamo sa radnicama iz zemalja bivše Jugoslavije, jer nama su svima zajednički uslovi u kojima radimo bez obzira da li je to civilno društvo iz Bosne i Hercegovine, Makedonije, Srbije ili Slovenije, jer svi smo napaćeni projektima, lošim radnim uslovima i osećajem da nema izlaza ako se ne izborimo.

Mi i dalje radimo na tome da kreiramo sistem koji je održiv i participativan i da paticipativnost ne bude mrtvo slovo na papiru. Gledamo kako da sa jedne strane budemo funkcionalni i da imamo organizacionu disciplinu koja je potrebna svakom sindikatu, a da istovremeno svim članicama omogućimo da doprinesu u izgradnji i radu SKUPA i da to bude nešto zajedničko. Trudimo se da izgradimo nešto što će svi osećati svojim, ali i da istovremeno ostane prostora za ljude koji naprosto žele biti pasivne članice, jer i to je sasvim ok.

Da li ste u procesu osnivanja naišli na neke prepreke? Recimo u Srbiji radnici koji nisu zaposleni, koji nisu u radnom odnosu sa ugovorom o radu, nailaze na različite prepreke kada je u pitanju kolektivno pregovaranje, i to je potencijalno problem za neku sličnu inicijativu jer veliki broj ljudi u sektoru nema radne ugovore.

Po tom pitanju je hrvatski Zakon o radu je bolji tj. obuhvatniji. Mi smo odabrale ime Sindikalni kolektiv prekarnih radnica i aktivista, jer prekarni oblici rada jesu dominantni u našem sektoru, a veliki broj aktivistkinja i aktivista volonterski doprinosi. Htele smo da naše ime reflektuje svu tu kompleksnost i šarolikost svih nas radnica i radnika. Tako da mi učlanjujemo radnice i radnike koje rade na određeno, na neodređeno, na autorskim i ugovorima o delu, volonterke i volontere, studentkinje i studente, penzionere i penzionerke koje su nekad radile u sektoru.

Takođe, pored punopravnog članstva za sve koji rade u sektoru postoji i opcija solidarnog članstva za one kojima se dopada SKUPA, a trenutno rade u nekom drugom sektoru ili su članice nekog drugog sindikata. Hteli smo da SKUPA bude politički subjekt, da napokon prevaziđemo tu neku tačku tobožnje političke neutralnosti koja proizilazi iz toga što se politika poistovećuje sa političkim partijama. Sindikat jeste politički subjekt kroz koji se može politički delovati, i želele smo da omogućimo da se aktiviraju ljudi koji to žele, ali sebe ne vide u postojećim političkim partijama.

Tako da tu nije bilo prepreka, a čak je i naš statut koji je pisan u generičkom ženskom rodu prihvaćen od strane ministarstva rada, i celi proces osnivanja je išao relativno brzo. Ono što jeste dugo trajalo je prikupljanje potrebne dokumentacije za registraciju jer se sindikati prosto ne osnivaju na svakodnevnom nivou i nigde ne postoji jasno uputstvo kako se osniva sindikat i koji sve papiri su potrebni. Zbog svega toga, prikupljanja tih papira, odužilo se otvaranje bankovnog računa koji nam je potreban za prikupljanje članarina. To su bile te neke prepreke, ali sem toga nam za sada dobro ide.

Ko su zapravo prekarene radnice i radnici koje okupljate s obzirom da kažeš da se prekarni rad ne odnosi samo na tip ugovora? Kakav je njihov radni i socio-ekonomski položaj i koje specifične probleme i potrebe imaju?

Prekarni rad je sav rad koji nije regulisan kao rad na neodređeno. Prekarne radnice smo sve mi koje nemamo taj idealno-tipski ugovor o radu. Čak i van tog pravnog okvira koji reguliše način rada mi radimo u prekarnim uslovima i to je jedan od glavnih motiva zašto se trebamo okupiti. Udruženja zapravo zbog projektnog okvira i da hoće ne mogu poštovati Zakon o radu i ostale odredbe koje se tiču zaštite na radu i tako dalje. Recimo nema šanse da će jedno udruženje koje nema organizacijsku rezervu moći da ispuni obaveze prema radnicama, a čak i kada je imaju to nije dovoljno da se može isplatiti otpremnina.

Bolovanje je takođe vruća tema jer projekti naprosto moraju da se odrade jer nema dovoljno ljudi, i onda često radimo i kada smo na bolovanju, ako uopšte idemo na bolovanje. Kod nas u Hrvatskoj se recimo ustalila praksa da se iznos za bolovanje isplaćuje u minimalnom zakonski propisanom iznosu od 70%, iako zakonske odredbe kažu da može da se isplati i 100% i da je to do odluke poslodavaca, što mnoga udruženja ne rade. Tako je jer postoji nepoznavanje Zakona o radu, gde se svi zapravo više percipiraju kao aktivistkinje i aktivisti, a ne kao poslodavci.

Prekovremeni rad je još jedan problem jer prema ugovorima načelno treba da se radi četrdeset sati, a mi često radimo preko šezdeset i sedamdeset, i praznicima i na godišnjim odmorima jer se posao mora odraditi. To su sve prekarni radni uslovi koji u isto vreme i kreiraju i odražavaju tu nekakvu atmosferu vanrednog stanja u kome prosto moramo tako da funkcionišemo.

Istovremeno postoje udruženja koja se bave bitnim društvenim temama kojima se države ne bave i koje uskaču na mesto države. I to je taj momenat autsorsinga naročito vidljiv u polju socijalnih usluga, koji državi štedi masu para. Jer ako bi sama pružala te javne socijalne usluge morala bi duplo plaćati za to s obzirom da bi zapošljavala javne službenike i službenice koji uglavnom imaju kolektivni ugovor, za razliku od zaposlenih u civilnom sektoru gde je čak sci-fi zamisliti tako nešto kao što je kolektivni ugovor.

Dakle to je jedno pitanje. Tu je i zaštita povezana sa tim. Primjerice smatramo da ne treba projektno, dakle kratkoročno, finansirati rad sa starijim osobama, rad koji je neophodan i za koji znamo da potreba neće nestati nakon dve godine projektnog finansiranja. Onda je pitanje kako možemo regulisati rad koji dobar deo udruženja pruža i da li to možda ide kroz neke socijalne ugovore, reformu zakona o socijalnoj zaštiti gde se to onda zaista propisuje, gde uvodimo neke kvalitativne i kvantitativne kriterijume koji pružateljice i pružatelji moraju ispuniti. I da li to onda funkcioniše kroz programsko, a ne projektno finansiranje gde permanentna nesigurnost generiše nekvalitetan rad, što nije namerno nego si prosto gurnut u situaciju da moraš pisati nove projekte jer znaš da moraš zatvoriti godinu.

Kroz uređenije finansiranje i jasne propise ko šta radi, šta je čija odgovornost se definitivno može doći do tačke gde se bar na neke probleme može uticati, a onda polako dolazimo i u sferu gde možemo pregovarati i pričati o sektorskom kolektivnom ugovoru.

U trenutnoj situaciji najverovatnija opcija je da se potencijalno može pričati o kućnim kolektivnim ugovorima gde se samo određene teme regulišu jer na puno odredbi koje su tipične za kolektivne ugovore udruženja kao poslodavci uopšte ne mogu pristati jer nisu u poziciji da oni nešto određuju s obzirom da nama država mnogo toga određuje.

Tu bih još istakla da smo prepoznali da postoje primarni poslodavci i poslodavke koji su udruženja, ali i da postoji i nivo države i evropskih fondova i drugih donatora koji znatno utiču na uslove i način rada. Sa njima definitivno treba pregovarati i mislimo da se pravila moraju menjati u smislu da donatori moraju biti svesni da udruženja moraju poštovati Zakon o radu, i da pravila finansiranja moraju obezbediti bar jedan udeo u budžetima koji je namenjen za recimo sistematske preglede, otpremnine, bolovanja, plaćeni prekovremeni rad, regrese… stvari koje su u drugim sektorima zakonski regulisane i omogućene.

Da li to znači da su fondacije, evropske institucije i država zapravo entiteti sa kojima ulazite u dijalog i radite na nivou zagovaranja?

Tako je.

Da li možda imaš neki podatak o tome koliko je zapravo ljudi koji rade u civilnom sektoru, i da li možeš da mi kažeš koliko su njihovi interesi i potrebe slični imajući u vidu da rade u najrazličitijim mogućim poljima i na različitim pozicijama?

Prema službenim podacima Vladinog Ureda za udruge koji objavljuje godišnje izveštaje u kojima se mogu naći i podaci o radnicima u sektoru, njih ima oko dvadeset hiljada. S tim da je taj broj znatno veći. Mi ne znamo koliko ima preduzetnika, odnosno frilensera i frilenserki koje rade u sektoru na nekim delovima projekata. Znamo otprilike broj volontera i volonterki ukoliko udruženja prijavljuju te brojeve pa iz toga možemo zaključiti o kojem broju se radi. Međutim, ne znamo tačno šta članice i članovi rade jer u nekim organizacijama članstvo je pasivno dok neki deo aktivno sarađuje i obavlja nevidljiv rad. Ali ajmo reći da nas ima minimalno dvadeset hiljada i da je to broj koji bismo uzeli ukoliko bi se trebala utvrditi reprezentativnost.

Što se tiče potreba, nas ima zaista različitih i zato mi unutar sindikata okupljamo istraživačku radnu grupu kako bismo kroz istraživanje došli do podataka o tome. Do kojih podataka i do kojih brojki ćemo kroz to doći je jedno pitanje, ali potrudićemo se da imamo reprezentativan uzorak kako bismo mogli da izvedemo neke zaključke iz tih podataka. I to je bitno jer će to biti kompas i uticaće na to u kom pravcu želimo ići dalje.

U prvom koraku ići ćemo na generalniju sliku, tako da nećemo ulaziti dublje u probleme pojedinih podsektora, iako prepoznajemo razlike. Prvenstveno želimo stvoriti razumevanje o zajedničkim problemima jer mislimo da smo u ovoj fazi još uvek premladi i premali da bismo krenuli u specifične teme. Naša želja je da se širimo koncentričnim krugovima, a naša vizija se očitava u našem imenu jer želimo biti platforma kroz koju se svi zajedno okupljamo i borimo. Imamo viziju opšteg sindikata i želimo ići ka tome da okupljamo sve širu grupu radnika i radnica da bi u jednom trenutku postali opšti sindikat. Ne znam da li će to uspeti, ali u tom pravcu radimo.

Na vašem sajtu naišla sam na informaciju da se nećete projektno finansirati, što mi je razumljivo imajući u vidu probleme sa projektnim finansiranjem o kojim si govorila. Ali s druge strane se pitam koliko je to realno i da li je realno očekivati da ćete moći da se finansirate samo od članarina?

Projektno finansiranje je veliki „no go“, ali to ne znači da u potpunosti isključujemo davanja koja nisu vezane za neke uslove. Dakle mi jesmo sindikat za civilni sektor i prepoznali smo taj nivo donatora kao nivo na kome se moramo izboriti za naše zahteve, i to jeste potencijalni sukob interesa. Ja imam sindikalno iskustvo iz Nemačke gde sam dugo bila članica drugog najvećeg sindikata „ver.di“, i meni je nezamislivo da mi u toj količini primamo državne pare jer je upitno na koji način onda prema vani možemo reći da smo zaista autonomni. Svako ko je imao prilike da pročita ugovore u finansiranju i grant ugovore koje potpisujemo da bi dobili pare, zna da to nema više mnogo veze sa nezavisnošću, da u tim situacijama moramo da počnemo paziti šta ćemo govoriti i da se moramo baviti pravilima koja se tiču transparentnosti, a ne suštinskim pitanjima. U slučaju jednokratne podrške od strane donatora kao što su recimo sindikalne konfederacije koje omogućavaju jednokatne podrške to je onda ok. Međutim ideja da ćemo mi imati SKUPA koji može povlačiti projektne pare koje udruženja ne mogu povlačiti jer nisu socijalni partneri nam je neprihvatljiva.

Dakle primarni način finansiranja je kroz članarine i za to se treba mnogo raditi zato što članovi i članice moraju moći osetiti da je to za šta oni uplaćuju vredno.

U suprotnom, ukoliko ništa ne radimo, ukoliko ne opravdamo naše postojanje kao sindikat ljudi će se povlačiti i neće hteti da plate. I ne samo to, naprosto smatramo da ne želimo solirati na sindikalnoj sceni i sa svom podrškom koju smo dobili od Saveza samostalnih sindikata Hrvatske zaključili smo da je neophodno da mu se priključimo, i kroz njega smo u mogućnosti da širimo socijalne usluge. Kao članica SSSH imamo pristup njihovoj infrastrukturi, službi pravne pomoći koju možemo nuditi, pravno zastupanje i edukacije, tako da jedan deo toga ne moramo mi pokriti nego nam je pokriven kroz tu infrastrukturu. Istovremeno kroz naše članstvo u SSSH jačamo tu federaciju.

Za sada to funkcioniše na ovaj način, a imamo i viziju da ćemo izgraditi organizacionu rezervu za neke mračnije dane, dok je širenje sindikalnog članstva za nas primarni cilj. Mi verujemo da mi to možemo uspeti, jer kod projektnih para postoji činjenica da kad imaš projekat ti se njime moraš i baviti, i automatski se ne možeš baviti nekim drugim temama, i onda je pitanje da li nama to pomaže da se bavimo našim sindikalnim programom. I to je zamka, da projekti omogućavaju nešto, na primer da refinansiramo neka radna mesta, ali je upitno koliko nam omogućavaju da radimo na viziji i misiji same organizacije, ili pak programski.

Kako bih volela da završimo u pozitivnom tonu, za kraj bih te zamolila da mi kažeš koji su vaši najveći uspesi do sada?

Uz mali disklejmer da na sindikatu radimo volonterski i da zbog toga nismo odmah krenuli udarnički jer smo puno stvari morali posložiti, tri stvari koje nam najviše greju srce je to da smo uprkos tome što nemamo organizacijsku strategiju koja bi bila usmerena na širenje članstva, uspeli da udvostručimo članstvo, a dobili smo i blanko poverenje što nam mnogo znači jer nam da je povratnu informaciju da smo na dobrom putu.

Takođe, interesovanje koje postoji je užasno važno jer o sindikatu se počelo pričati i van Hrvatske – nedavno sam bila u Beogradu i pričala sam sa ljudima za koje nisam ni znala da je ta informacija stigla do njih. Ta povratna informacija, koja ne dolazi samo iz Hrvatske nego i iz drugih zemalja bivše Jugoslavije je bitna jer mislim da je jako važno da počnemo zajedno pričati o tome, jer to nije samo naš lokalni problem već naš zajednički problem, i u tom smislu smo skupa jače. I treća fenomenalna stvar je to što smo u aprilu postale članica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske i onda smo uspeli kao članica centrale proslaviti Prvi maj. To je bilo super jer smo postali deo šire sindikalne porodice i skupa sa drugima bili na ulicama taj dan i uzvikivali naše parole koje su prepoznate. To su naši prvi uspesi gde smo prvi put kao radnice civilnog društva bile na ulicama sa drugim radnicima. I to je put kojim moramo ići – da mi nismo nešto ekstra nego smo svi zajedno nevezano za uslove u kojima radimo, jer radimo u istoj nezavidnoj situaciji i da se samo skupa možemo izboriti za bolje sutra.

Intervju priredila: Aleksandra Lakić članica platforme Zajedničko