Povodom nedavno objavljene baze deprivatizovanih javnih usluga, koju je priredio Transnacionalni institut (TNI), prenosimo intervju sa Lavinijom Stajnfort, jednom od istraživačica u ovom projektu, koja za Green European Journal govori o sve pristunijem trendu vraćanja javnih usluga pod okrilje demokratske kontrole. U trenutku kada se suočavamo sa globalnom pandemijom, municipalizacija nudi puteve kroz krizu ka pravednijim društvima, kao i pristupačnijim, pouzdanijim i jeftinijim javnim uslugama. 

Gradovi, opštine i regioni su od sredine 2010-ih javne usluge počeli da vraćaju pod demokratsku kontrolu. Kako se ovaj trend razvijao?

Širom sveta, građani/ke, javne uprave i sindikati su počeli da se mobilizuju kako bi usluge i infrastrukture poput vodosnabdevanja, energije, zdravstvene nege i obrazovanja vratili u javne ruke. Ovaj proces nazivomo remunicipalizacijom. Pored vraćanja prethodno privatizovanih usluga u javno vlasništvo mnoge lokalne vlade po prvi put uspostavljaju nove javne usluge, kao što su npr. zdravstvene.

Skorašnje istraživanje Transnacionalnog instituta je identifikovalo 1408 slučaja remunicipalizacije koji su uključivali više od 2400 lokalnih uprava. Najmanje 142 slučaja podrazumevaju stvaranje novih ili remunicipalizaciju prethodno privatizovanih usluga koje za cilj imaju poboljšanje javnog zdravlja. Na primer, država Selangor u Maleziji je 2010. pokrenula Ženski zdravstveni program koji obezbeđuje besplatne mamografije ženama starijim od 35 godina i subvencioniše zdravstvenu brigu za domaćinstva sa niskim primanjima. Čileanska komuna Recoleta je 2015. u Santjagu osnovala prvu narodnu apoteku u ovoj državi, koja lekove prodaje po ceni i do 70% nižoj od komercijalne. Nakon samo 3 godine, u Čileu je otvoreno 40 novih javnih apoteka.

Remunicipalizacija se najčešće dešava u sektorima snabdevanja vodom i energijom, kao i upravljanja otpadom. Još od sredine 2000-ih, klimatska kriza, kao i pokreti za energetsku tranziciju su u Nemačkoj doveli do mnogobrojnih deprivatizacija energetskih mreža i osnivanja novih javnih preduzeća za snabdevanje energijom. Remunicipalizacija vodosnabdevanja u Grenoblu, koja se desila početkom 2000-ih, je u Francuskoj inspirisala mnoge druge opštine širom zemlje da usluge vodosnabdevanja vrate u javno vlasništvo. Nakon bankrota kompanije RenoNorden 2017. godine, oko 100 opština u Norveškoj je preuzelo javnu kontrolu nad upravljanjem otpadom.

Zbog čega se sve više javnih uprava odlučuje za preuzimanje prethodno privatizovnih ili uspostavljanje novih javnih usluga?

Remunicipalizacija predstavlja strateški odgovor na stanje u kojem privatne kompanije zadužene za pružanje javnih usluga imperativ profita stavljaju ispred društvenih potreba, odnosno potreba životne sredine. U većini slučajeva do remunicipalizacije dolazi nakon isteka koncesija privatnih kompanija. U državama sa centralizovanim sistemima, kao što su Grčka ili Poljska, gde lokalne samouprave imaju relativno malo moći i resursa, vraćanje javnih infrastruktura pod okrilje opštinske kontrole uglavnom nije opcija. Međutim, u zemljama gde se decentralizacija desila – a koja je često bila praćena sa smanjenjem lokalnih budžeta – mnogi gradovi i opštine su ove usluge predale privatnim kompanijama, koje su obećale niže troškove i veću efikasnost. Brzo je međutim postalo jasno da se desilo upravo suprotno. Kocensije privatnim kompanijama su često napravile više problema nego što su ih rešile; posledice su bile rast cena, ukidanje radnih mesta, pogoršanje uslova rada kao i neispunjenje obećanih investicija. Ovo je značilo veće troškove za lokalne uprave koje su morale da reaguju svaki put kada je privatni operater zakazao. Tokom godina mnogim lokalnim upravama je postalo jasno da umesto da doprinosi poboljšanju, ovaj model obezbeđivanja javnih usluga zapravo ugrožava njihov kvalitet i pristupačnost i ne nudi adekvatnu vrednost za uloženi novac.

Konačno, što su ubedljivije postale mane privatizacije, koje je dodatno podcrtala trenutna ekonomska kriza izazvana pandemijom, tako je i zahtev za demokratskim vlasništvom postao izraženiji. Na primer, pandemija je pokazala da je tzv. puzeća privatizacija Nacionalnog zdravstvenog servisa Velike Britanije, doprinela hiljadama smrti koje su mogle biti izbegnute.

Mnogi slučajevi remunicipalizacije se odvijaju u energetskom sektoru. Na koji način remunicipalizacija može doprineti uspostavljanju čistijih energetskih sistema?

Istina je da se većina slučajeva remunicipalizacije dešava u energetskom sektoru, sa gotovo 20% porasta između 2017. i 2019. godine. TNI istraživanje je pokazalo da je hvatanje u koštac sa klimatskom krizom, na primer prelaskom na obnovljive izvore energije i smanjenjem emisija CO2, bilo ključni motiv za remunicipalizaciju ovih usluga u skoro jednoj trećini slučajeva. Ovaj trend oslikava koliko će biti teško zauzdati klimatsku krizu ukoliko se privatnim operaterima dozvoli da se takmiče oko profita u sektoru energetskih usluga i infrastrukture. Javne uprave su za razliku od multinacionalnih korporacija u poziciji da prioritizuju dugoročne ekološke potrebe naspram kratkoročnih finansijskih dobitaka. 

Daću nekoliko primera. Bugarski grad Dobrič je 2018. godine remunicipalizovao javno osvetljenje. Grad je zamenio 1500 sijalica sa energetski-efikasnim LED jedinicama čime je potrošnja električne energije smanjena za 47%. Grad je takođe preuredio 71 javnu i 41 stambenu zgradu čime je 2400 porodica uštedelo 30-60% na računima za struju. U Burgasu, na obali Crnog mora, program preuređivanja (koji su finansirali nacionalna vlada, EU i lokalni budžet) je 300 stambenih zgrada i rastući broj javnih, učinio energetski efikasnijim, što je smanjilo račune za 30% i poboljšalo kvalitet života.

Oko 3000 kilometara zapadno, vladajuća građanska platforma Barcelona en Comú je osnovala energetsku kompaniju Barcelona Energia, koja otkupljuje energiju direktno iz obnovljivih resursa. Ovim novoosnovanim javnim preduzećem jednim delom upravlja i participativni savet u koji se mogu uključiti korisnici/ce i građanske grupe i koji je nadležan da podnosi predloge koji se tiču strateških odluka kompanije, daje mišljenja o pitanjima kao što su tarife i ulaganja, i pomaže u oblikovanju obrazovnih politika. Barcelona Energia strujom snabdeva opštinske i gradske zgrade i opslužuje oko 20 000 domaćinstava. Ona takođe obezbeđuje energetsko snabdevanje stanovništvu koje nema rešeno stambeno pitanje, kao što su lica bez dokumenata i vrši pritisak na privatne kompanije da urade isto.

Da li remunicipalizacija takođe pomaže zajednicama globalnog Juga da se nose sa klimatskom krizom?

Mnoge zajednice globalnog Juga su već dugo na prvoj liniji fronta klimatske krize. Lokalne vlade Dumangasa, Gerona i Siargao na Filipinima su osnovale klimatske škole koje poljoprivrednim i ribarskim zajednicama pomažu da prate vremenske prilike i svoje poslove usklade sa njima, što je dovelo do povećanja lokalne proizvodnje pirinča. Filipinski grad Lanuza je u cilju poboljšanja društveno-ekološke otpornosti uspostavio Službu za smanjenje rizika od katastrofe, a koristeći sveobuhvatan okvir koji u obzir uzima potrebe žena, dece, starijih i osoba sa invaliditetom.

Kako se remunicipalizacija odnosi prema politici na nacionalnom nivou? Da li je to posledica toga što progresivne snage u većini slučajeva nisu na vladajućim pozicijama?

Remunicipalizacija se prema nacionalnoj politici odnosi na više načina. Sa jedne strane, na nacionalnom nivou postoji nedostatak vizije, koordinacije i budžetskih sredstava da se odgovori na klimatsku krizu i preterane društvene nejedankosti. U velikom broju slučajeva progresivne snage nisu na vlasti zato što su se približile neoliberalnim pozicijama, pa čak i rasističkoj desnici. Mnogi politički aktivisti su se zbog toga okrenuli lokalu kako bi društvo transformisali “od dole”, što je širom Evrope dovelo do razvoja pokreta za novi, progresivni municipalizam. Sa druge strane, ove lokalizovane borbe za transformaciju nisu izolovane niti zatvorene u sebe.

Jasno je na primer da su municiplastičke grupe širom Španije – kako one na vlasti tako i one koje to nisu – a koje rade na ostvarivanju pravedne, čiste i demokratske energetske tranzicije, veoma dobro povezane. Platfroma za novi energetski model, na primer, zagovara novi društveno i ekološki pravedan energetski model koji podrazumeva ukidanje energetskih oligopola, koji ne samo da ometaju tranziciju već su i odgovorni za rastući nivo energetskog siromaštva. Jedan deo ovog razgovora tiče se deprivatizacije i demokratizacije regionalnih mreža za distribuciju energije. Ali pošto ove privatizacije ne predstavljaju koncesije sa datumom isteka, kao što je to slučaj u Portulagiji ili Grčkoj, ovaj potez može biti napravljen samo na nacionalnom nivou. Kako je u Španiji trenutno na vlasti koalicija levih partija PSOE i Podemos, sada je pravi trenutak da se izvrši pritisak na vladu da privatizaciju zameni energetskim infrastrukturama koje su u potpunosti javne, duboko demokratske i posvećene saradnji.

U isto vreme, moramo priznati da lokalne energetske remuniciplazacije moraju da budu prevedene i u preuzimanje i restruktuiranje energetskih sistema na regionalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou. Međunarodna i unutar-nacionalna koordinacija je očigledno neophodna da bi se postigla globalna energetska tranzicija. Dok god nama upravlja liberalizovano tržište koje su monopolizovali energetski oligopoli, veća je šansa da će manje, zelenije i demokratskije inicijative izgubiti, kao što se to desilo u Danskoj i Nemačkoj.

Šta je sa Evropskom Unijom? Da li ona predstavlja prepreku ili omogućava demokratsku kontrolu javnih usluga? 

Evropska Unija nastavlja da bude uporni nosilac liberalizacije i privatizacije javnih usluga. Liberalizacija tržišta struje u EU je počela još 1996, a Direktiva o Uslugama iz 2006. je omogućila liberalizaciju celokupnog sektora usluga u EU. Evropska Komisija je navodno između 2011. i 2018. čitavih 63 puta vršila pritisak na države članice da smanje potrošnju na zdravstvo, ili da privatizuju zdravstvene usluge. Organizacija Corporate Europe Observatory je 2018. objavila da Komisija priprema Direktivu o obaveštavanju o uslugama koja će dodatno umanjiti moć lokalnih samouprava jer nalaže da lokalne vlade moraju da obaveste Komisiju o novim zakonima i regulacijama, i čekaju na njeno odobrenje. Usvajanje ove Direktive bi lako moglo ugroziti postojeće planove za preuzimanje javnih usluga iz privatnih ruku. Iako je usvajanje ove Direktive odloženo usled razlike u mišljenjima među predstavnicima država u Evropskom Savetu, lansiranje Akcionog plana za sprovođenje jedinstvenog tržišta u martu 2020. pokazuje kontinuiranu odanost Komisije ovoj Direktivi.

Šta više, uloga koju su Evropska Komisija i Evropska centralna banka (zajedno sa Međunarodnim monetarnim fondom) odigrale u slučaju izgravanja suvereniteta Grčke, kako bi osiromašenjem njenog stanovništva i rasprodajom javne imovine namirili zaduženja kreditorima, pokazuje na koji način EU može biti prepreka zaštiti i promociji demokratskih javnih usluga. Bez konkretnog otpora ovim politikama, takve nepravde će se neminovno ponoviti.

Širom Evrope i sveta, veliki gradovi bujaju dok se manja mesta i ruralne sredine bore sa ukidanjem usluga i ekonomskim padom, koje se često može dovesti u vezu sa političkim razočaranjem. Da li javne usluge vraćene pod demokratsku kontrolu mogu da ožive lokalne ekonomije kao i našu veru u demokratiju?

Vraćanje javnih usluga pod demokrastsku kontrolu pruža širok spektar prilika za oživljavanje lokalnih ekonomija. One mogu doprineti izgradnji demokratskog tkanja zajednice i pravednoj raspodeli bogatstva i resursa, osigurati da se lokalni resursi ulažu i vraćaju u zajednicu, smanjiti račune onima koji se bore da prežive i angažovati kreativne kapacitete kroz smisleno zaposlenje i uključivanje ljudi u procese donošenja odluka. Jedan takav model su mnogobrojni primeri uspostavljanja javne usluge širokopojasnog interneta širom Sjedinjenih Država, kao što je Community Network Service u Tomasvilu, u državi Džordžija, koji je doprineo razvoju malih biznisa i oživljavanju centralnog prostora grada.

Opštinska toplana na Hostetinu u Češkoj je još jedan primer. Ova nova toplana na biomasu koja koristi drvni otpad iz obližnjih pilana, od 2000. kada je uspostavljena, toplotom snabdeva 85% domaćinstava ovog sela. Uprkos ekološkim problemima sa korišćenjem biomase, ukupna emisija štetnih gasova je pala za 6%, cena grejanja je za 2/3 manja od nacionalnog proseka, otvorena su nova radna mesta a značajna količina resursa i novca sada ostaje u toj oblasti.

Britanski grad Plimut je 2013. pomogao osnivanje zadruge Plymouth Energy Community sa ciljem da smanji energetsko siromaštvo i štetne emisije. Njena ćerka firma koja se bavi zelenom energijom – PEC Renewables – finansira, instalira i upravlja projektima za generisanje obnovljive energije. Do 2019. više od 20 hiljada domaćinstava je uštedelo preko milion funti na računima za struju, a grad je proizveo dovoljno čiste energije za 2000 domova.

Mnoge javne usluge u gradovima zavise od okolnih sredina za resurse kao što su voda, energija, i odlaganje otpada. Da li novi pristup javnim uslugama može da doprinese promeni odnosa između urbanih sredina i njihovog okruženja?

Javne usluge su najčešće poduprte nekom vrstom prirodne i izgrađene infrastrukture – bilo da su u pitanju izvori vode, energetske mreže ili poštanske zone – koja obuhvata veće oblasti. Javno vlasništvo može biti snažan instrument da se neguje solidarnost između različitih sredina, na primer tako što se će višak ostvaren u urbanim delovima reinvestirati u ruralnije delove reigona, ili tako će regresivne tarife biti zamenenjene progresivnim čime bi oni koji manje koriste usluge takođe mogli manje i da ih plaćaju.

U sektorima vodosnabdevanja, energije i transporta posebno možemo da primetimo da se remunicipalizacija dešava na među-opštinskom nivou. Grad Nica u Francuskoj je remunicipalizovao usluge vodosnabdevanja 2013. godine nakon čega se sa susednim opštinama udružio da osnuje novu javnu kompaniju Eau d’Azu. Glavna motivacija grada za usluge vodosnabdevanja vrati u javno vlasništvo bila je da princip “teritorijalne solidarnosti” primeni u praksi. Do 2016. Ovo preduzeće je vodom snabdevalo 80% populacije sa šireg područja Nice.

Pandemija Covid-19 je naglasila značaj javnih usluga. Takođe je donela ekonomsku krizu baš u trenutku kada se činilo da klimatski pokret počinje da postiže neke rezultate. Da li remunicipalizacija nudi strategiju za izlaženje iz ove krize na ekološki i socijalno pravedan način?

Preuzimanje javnih usluga na lokalnom, regionalnom i nacionalnom nivou sigurno može da pomogne vladama i društvima u celini da se oporave od pandemije i da iz nje izađu ravnopravnija, otpornija i demokratskija. Glavna svrha javnih usluga je da brinu o populaciji; kada su one privatna svojina, ljudsko pravo na dostojanstven život dolazi posle privatnog profitiranja.

Javne usluge takođe imaju ograničen ugljenični otisak. U njihovim okvirima se mogu uskladiti društveni i ekološki politički ciljevi, kao što su niži troškovi za stanovništvo i univerzalni pristup boljim uslovima rada, više kapaciteta za izgradnju bogatstva zajednice, uvećane investicije, više vrednosti za manje novca, i nove mere za suočavanje sa klimatskom krizom. Treba da budemo pažljivi da ne dozvolimo našim vladama da ponove greške nakon finansijske krize 2008. koje su replicirale katastroflane politike štednje, smanjenja javne potrošnje, i rasprodaje javne imovine. Ovo će samo pogoršati recesiju, povećati već previsoke nivoe nejedankosti i izazvati novi krug patnje.

Umesto toga, treba da koristimo mehanizme oporezivanja kao i javne budžete, javne nabavke i javna ulaganja da smanjimo našu zavisnost o ekstraktivnim industrijama kao što su rudarenje, spekulativne finansije, masovni turizam, i konzumerizam. Možemo otići i korak dalje – tako što ćemo pozvati vlade da podele moć u donošenju odluka sa radnicima/cama i korisnicima/cama javnih usluga, a javne institucije pretvore u instinski demokratski organizovane snage promena. Pandemija je istakla našu zavisnost od snažnih javnih usluga, kao i da je klimatska kriza ubrzava. Municipalizam može da pomogne da se upostave usluge koje rade za ljude i osigura da se tranzicija u zelenu ekonomiju desi na pravedan način.

Intervju je prvobitno objavljen u Green European Journal

Prevod: Saša Savanović