Sve veći uticaj klimatskih promena, kao i sveopšta degradacija životne sredine postale su stalni pratilac modernog kapitalizma i uz rast društvene nejednakosti sve više doprinose interesovanja za ideje koje su do skoro smatrane alternativnim i marginalnim. Jedna od njih je ideja da je umesto stalne trke sa ekonomskim i materijalnim rastom planeti zapravo potreban odrast. Odrast u smislu drugačijeg načina proizvodnje i potrošnje dobara, odrast koji bi vodio takozvanom štedljivom izobilju, gde bi sa manje resursa svima bilo omogućeno da žive kvalitetnije.

Ideja odrasta (enegleski degrowth, francuski decroissance) dolazi pre svega iz frankofonog govornog područja ali se poslednjih decenija proširila po celom svetu. Osnova premisa ove ideje je da je nemogouće održati stalni rast uz to još i eksponencijalni u sistemu koji ima svoja ograničenja poput planete Zemlje. Čak i da je moguće nastaviti sa stalnim ekonomskim rastom odrasnici se pitaju da li je to insistiranje na rastu uopšte poželjno, jer godine kontinuiranog rasta nisu većini donela značajno unapređenje kvaliteta života, već su doprinele povećanju nejednakosti, uz uvećanje degradacije životne sredine.

Kritika trenutne paradigme rasta i razvoja jedana je od osnovnih premisa teorije i pokreta baziranog na odrastu. Uprkos tome što kritičari ideje odrasta fizički ne mogu osporiti ideju da je nemoguće ostvariti konstanti rast u ograničenom sistemu, oni nalaze druge zamerke ovoj ideji. Kritike uglavnom idu u pravcu da je ova ideja previše zapadnocentrična i da ne uzima u obzir potrebe globalne periferije i polu-periferije za rastom i da tako želi da sačuva postojeći poredak.

Sa jedne strane jeste tačno da moderna ideja odrasta dolazi uglavnom iz zapadne Evrope ali kritičari često prećutkuju da je koncept dobrog života u okviru granica prirodnih sistema itekako poznat i popularan i na drugim mestima. Pojam buen vivir (dobar život, živeti dobro) blizak je odrastu i vuče poreklo od domorodačkog stanovništva Anda. Ubuntu filozofija afričkih naroda koji govore bantu jezicima takođe ima dosta sličnosti sa odrastom, kao i “ekonomija stabilnosti” koja je popularna u ruralnim delovima Indije. Sama ideja odrasta kaže da je u nekim delovima sveta verovatno potreban rast kako bi se prevazišla beda ali da surovo nametanje ideje rasta i trenutnog ekonomskog modela razvoja zapravo predstavlja zapadnocentrični pogled. Da bi druga društva uopšte mogla da prežive i odaberu svoj put, pre svega potrebno je smanjenje i drugačiji proizvodni i društveni odnosi u već “bogatim” zemljama.

U odnosima centra i periferije i potencijala za odrast postavlja se pitanje šta je sa polu-periferijom u koju verovatno spadaju zemlje Balkana. Da li ove zemlje imaju prostora za dalji rast i kakve su perspektive za uvođenje odrasničkih praksi i politika u našem regionu?

Odrast na Balkanu

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić opsednut je ekonomskim rastom i u svakom od svojih čestih pojavljivanja u medijima govori o veličini BDP-a kao i njegovom rastu i daljim perspektivama. Zarad rasta BDP-a spreman je da žrtvuje životnu sredinu i živote ljudi koji žive u takozvanim zonama žrtvovanja. Pa ipak predsednik Srbije samo je jedan od primera političara koji robuju ideji ekonomskog rasta, gotovo isti je slučaj i u svim susednim državama bilo da su to političari koji su na vlasti ili u opoziciji. Rast je predstavljen kao način da se prevaziđe podrazvijenost, da se umanji siromaštvo, čak i da se reše ekološki problemi.

Zato je pri pominjanju ideje odrasta u ovoj regiji potrebno biti obazriv. Godine dominiranja diskursa rasta i ekonomije nad svim ostalim dovele su do toga da svako ko propituje ideju rasta deluje kao neko ko zaziva siromaštvo. A zapravo rast i siromaštvo i nisu baš toliko povezani jer siromaštvo je posledica društvenih nejednakosti i godine rasta u takvom sistemu dovode samo još do bogaćenja najbogatijih. Srbija je jedna od zemalja sa najvećim nivoom društvene nejednakosti u Evropi, što dovodi do toga da se većina oseća siromašno, uprkos tome što ima prostora da niko ne bude siromašan i da se uz to živi u granicama potencijala životne sredine.

Srbija kao i druge zemlje regiona uprkos siromaštvu imaju relativno visok ekološki i ugljenični otisak, što znači da je ukupna potrošnja resursa veća od kapaciteta životne sredine da ih obnovi. Pa ipak uprkos siromaštvu, neracionalnoj potrošnji resursa i ekološkoj degradaciji, Srbija kao i druge zemlje regiona, mogla bi da ima lakšu tranziciju ka društvu odrasta, jer nije potrebno smanjiti potrošnju kao u nekim zemljama centra, a postoji dobra baza za razliku od zemalja potpune kapitalističke periferije.

Odrasničke prakse

Samo letimični pogled na statistiku pokazuje nam da je već godinama u Srbiji prosečna potrošačka korpa veća od prosečne zarade, a kada se pogleda medijalana zarada razlika je još veća. Takođe minimalna potrošačka korpa koja ne uključuje mnoge osnovene namirnice i dobra, veća je od minimalne cene rada. Postavlja se pitanje kako onda ljudi preživljavaju ukoliko im nadnica često nije dovoljna ni da pokriju osnovne troškove.

Osim što se na nivou domaćinstva sprovode opsežne mere štednje i racionalizacije, način na koji ljudi preživljavaju utkan je u različite mreže ispomoći. Tako da veliki deo razmene ostaje nekomodifikovan. Proizvodnja hrane za sospstvene potrebe i razmena hrane unutar porodice jedan su od primera ove nekomodifikovane razmene. Kada ste u Beogradu ili Novom Sadu deluje da svu hranu morate da nabavite na tržištu, ali situacija se menja kada živite u manjem mestu ili na selu. Često ljudi imaju male posede na obodima gradova gde proizvode deo hrane za sebe, ili vikendom pomažu rođacima sa sela od kojih za uzvrat dobijaju prehrambene namirnice. Ovakve prakse proizvodnje hrane umnogome doprinose unapređenju životnog standarda puno ljudi a osim toga lokalizuju proizvodnju i time smanjuju ekološki otisak transporta.

Društvo odrasta bazira se na praksama koje se odupiru individualizmu, a posebno onim vrstama individualizma koje štete ostalim članovima društva. Jedan od primera ovakvog individualizma je i preterano korišćenje individualnih automobila. Broj registrovanih putničkih automobila na teritoriji Grada Beograda za samo deset godina uvećao se za više od 60% uz tendenciju daljeg rasta. Ovakav porast broja putničkih automobila doprineo je gužvi u saobraćaju, lošijem kvalitetu vazduha, zauzimanju prostora i pretvaranju zelenih površina u parkinge. Pa ipak uprkos sve većem broju individualnih vozila Beograd je grad u kome se većina ljudi koristi javni prevoz i kojim se prema Master planu saobraćajne infrastrukture za Beograd izvši skoro 48% putničkog transporta. Ovaj broj je u opadanju ali i dalje predstavlja dobru polazišnu tačku u odnosu na mnoge evropske gradove koji imaju značajno manji udeo korišćenja javnog prevoza.

Često se Srbija percipira i kao zemlja otpada, što je poprilično tačno jer gde god da se krene naiđe se na divlju deponiju. Osim divljih deponija veliki deo Srbije nema rešen sistem prikupljanja otpada a sistem sortiranja i reciklaže su tek u početnoj fazi. Pa ipak Srbija i u ovom polju ima dosta dobru početnu poziciju jer se po glavi stanovnika produkuje daleko manje otpada nego što je evropski prosek. Prema podacima iz 2019. godine prosečno je u Srbiji proizvedeno oko 338 kg komunalnog otpada naspram 502 kg koliko je prosek u EU, dok neke države koje se percipiraju kao održive poput Norveške i Danske imaju preko 700 kg generisanog otpada po glavi stanovnika.

Navedene prakse predstavljaju samo primer zašto Srbija ali i druge zemlje u regionu imaju dobru početnu poziciju ukoliko žele da naprave zaokret ka društvu odrasta gde će većina živeti bolje uz manje korišćenje resursa. Glavna prepreku u ovom zaokretu predstavlja nivo nejednakosti u društvu. Uz nejednakost problem može da predstavlja što većina stanovništva navedene prakse smatra odrazom siromaštva a ne napredka. Godine dominacije neoliberalne dogme u teoriji i praksi učvrsile su ljudima u glavi da si siromašan ako se voziš javnim prevozom, da nije urbano da se pomaže rođacima sa sela i da je kupovina što više stvari u pakovanjima prepunim plastike i drugih zagađivača stvar modernosti.

Zato borba u polju promene narativa zajedno sa borbom za unapređenje ovih praksi mora da predstavlja prioritet odrasničkog pokreta i teorije na polu-periferiji. Samo rušenjem mita da je privatni automobil bolji od javnog prevoza uz dokazivanje toga u praksi tako što će se ulagati da javni prevoz postane mnogo bolji i brži od privatnih automobila, može doći do zaokreta ka društvu odrasta u kome svi žive dobro, u štedljivom izobilju.

Predrag Momčilović

Fotografija: Daniel Funes Fuentes

Tekst je orginalno objavljen na sajtu ResPublica