Oporavak svetske ekonomije povratio je samopouzdanje medijima, investitorima i političarima širom sveta. Međutim, hoće li povratak nekadašnjeg rasta osigurati dugoročnu budućnost čovečanstva? Među onima koji odbijaju ovakav model, određeni pozivaju na odrast. Oni iznose predlog novog pristupa ekološkim, socijalnim i demokratskim izazovima na planetarnom nivou.

Jedna međunarodna platforma za brojne plodne debate u poslednje vreme usmerila je svoju pažnju ka pojmu odrasta (1). Iz očiglednih ekoloških razloga, ideja o beskonačnom rastu na svetu čiji su resursi ograničeni pokazuje se kao iluzorna. Ubeđenje da „uvek može još“ udarilo je u zid nejednakog, produktivističkog i konzumerističkog društva. Prema mišljenju zagovornika odrasta, taj pojam otvara perspektivu društvene pravde, emancipacije i životne radosti.

Oni rast u obliku u kom se danas javlja, to jest, kao godišnje uvećanje dodate vrednosti, posmatraju kao fizičku iščašenost, budući da je direktno povezan sa proizvodnjom i potrošnjom. Bio on crven, zelen ili crn, održiv ili inkluzivan, ovaj večiti pohod je apsurdan: godišnja stopa rasta od 3% dovodi do toga da se naša proizvodnja (i potrošnja) udvostručava svake dvadeset i četiri godine. Ako nastavimo ovim tempom, za sto godina proizvodićemo deset puta više nego sada. Zdrav razum nalaže nam da odustanemo od tog cilja koji je istrošio svoje nekadašnje prednosti u smislu društvenog blagostanja (2). Postoji li iko ko bi ustvrdio da smo na svetskom nivou tri puta srećniji nego pre pedeset godina?

Isto tako apsurdno bilo bi krenuti u suprotnom smeru. Stvar nije u tome da se krene put negativnog rasta, već put „odrasta“ – da se napusti dogma rasta (3) i pređe sa usko kvantitativnog pristupa, koji previđa ograničenja privrede, na kvalitativno razmišljanje o smislu naših života i aktivnosti. Treba eksperimentisati i uspostaviti nove načine razmišljanja. Potrebe čovečanstva, svakako, moramo zadovoljavati na održiv, ali i na pravedan i drugarski način.

Uprkos svemu, pomenuta dogma rasta još uvek je veoma zastupljena, kako na desnici, tako i na levici, a čak i među brojnim ekolozima. Suočena sa klimatskom krizom, ona se sada zasniva na ideji raskidanja: nastaviti sa uvećanjem proizvodnje dobara i usluga i istovremeno značajno smanjiti njihov ekološki uticaj i eksploataciju resursa. Međutim, iako se tu i tamo može naići na delimična, regionalna, sektorska ili privremena raskidanja, do sada se takav proces na globalnom nivou nije javio (4).

Jedan od najvećih izazova tiče se drastičnog smanjenja emisija gasova staklene bašte. Međutim, osim ukoliko ne promenimo zakone fizike, teško da ćemo uspeti da odmenimo fosilna goriva (nafta, prirodni gas, ugalj) koja su još uvek zaslužna za 84% naše potrošnje. Budući da se ona lako skladište i transportuju, kao i da su izvor velike energije i – bar za sada – da se lako eksploatišu, nemamo drugog izbora osim da smanjimo njihovu količinu koju koristimo.

Drugarstvo, autonomija, radost

Uprkos ogromnim investicijama, solarna i eolska energija još uvek predstavljaju manje od 3% svetske proizvodnje primarne energije, iako već izazivaju nestašice određenih sirovina, poput čelika, ali i probleme u upravljanju prostorom. Dakle, energetska tranzicija neće biti moguća bez smanjenja nivoa naših energetski najzahtevnijih aktivnosti. Samim time, napori u smeru pronalaženja alternativa za fosilna goriva imaće smisla samo u okviru prisebne, solidarne, otvorene i relokalizovane privrede (5).

Današnje tumačenje pojma inovacija ograničeno je na njegovu ekonomsku dimenziju i on je sveden na sinonim tehničkog progresa. Odrast poziva na primenu ideje inovacije u službi drugih vrednosti, poput drugarstva, autonomije, životne radosti, ekofeminizma, zajedničkog dobra, slobodnog vremena, low-tech pristupa, permakulture, samoupravljanja ili reciprociteta (6). Niko se ne protivi tehničkim inovacijama dokle god se one zasnivaju na socijalnim i kulturološkim obzirima.

Beskrajni rast ljudskog stanovništva na Zemlji apsurdan je koliko i beskrajno povećanje potrošnje energije. Projekat odrasta odgovara na centralno demografsko pitanje ističući cilj planetarne društvene pravde. Istorija nas uči da stanovništva koja ostvare dostojne uslove života i imaju dobar pristup obrazovanju sopstvenim izborom smanjuju broj dece. Gotovo stotinu država, na skoro svim kontinentima, već ima negativan prirodni priraštaj (7). Iako bi inercija demografskih fenomena mogla da nas dovede do toga da Zemljana u roku od par decenija bude više od deset milijardi, problem populacione kontrole još uvek poprima ozbiljne razmere samo u jednom delu podsaharske Afrike. Radi se i o raspodeli, naročito u pogledu hrane i pristupa pijaćoj vodi, a to podrazumeva preispitivanje načina proizvodnje i potrošnje. Pored toga, problem starenja stanovništva zahteva da se više vremena i resursa ulaže u zdravstvo, negu, kao i u usluge i proizvodnju kvalitetne hrane koja bi bila više zasnovana na biljnim proizvodima, relokalizovana, regenerativna i biodiverzitetna.

Koliko god da je napuštanje kapitalizma nužno, ono nije dovoljno. Moraju se odbaciti i produktivizam, konzumerizam i društvo se više ne sme tumačiti i organizovati samo na osnovu pogleda kroz ekonomsku prizmu. Tome treba dodati i radikalnu kritiku tehnosajentizma, odnosno ubeđenja da tehnologija može da reši bilo koji problem, nastalu kao posledica otuđenja.
To što se odrast javio u kontekstu kritike pojma razvoja nije slučajnost. Model zapadne civilizacije nametnut je nasiljem. Prvo stanovništvu teritorija na kojem je rođen, poput Engleske – kroz enclosure u XVI veku (8) i industrijsku revoluciju u XIX – a potom i čitavoj planeti putem kolonizacije.

Iako zapadnjaci nemaju osnova da drugima zabrane da ih prate u konzumeristički ćorsokak, oni imaju dvostruku obavezu da uvide sopstvenu odgovornost za katastrofe koje se odigravaju (ili će se odigravati), kao i da zaustave eksploataciju zemalja globalnog juga. Jedina nada koje one imaju da ponovo postanu gospodari sopstvenih sudbina leži u odrastu potrošnje na globalnom severu. To je nezaobilazni uslov prestanka eksploatacije njihovih resursa koja oblikuje političke i ekonomske fenomene koji se u njima javljaju. Nastaviti istim putem takozvanog „zelenog“ rasta samo će dodatno učvrstiti kolonijalne odnose, na šta nas podsećaju primeri Kongoa, strateški centralne države za eksploataciju rude kobalta (koji je nezamenljiva sirovina za digitalnu industriju i nove tehnologije), ili Bolivije i njenih rezervi litijuma (koji se koristi za proizvodnju baterija).

To što srednje klase u Kini, Indiji ili Brazilu imaju pristup zapadnjačkom standardu života ne treba da nas navede na to da zaboravimo kritiku razvoja, niti da previdimo njegove posledice u ovim regionima. Naposletku, Kinezi su glavne žrtve zagađenja koje nastaje usled proizvodnje roba i usluga koje se troše u zapadnim zemljama. Budući da je globalni sever zadužen za više od 90% emisija gasova staklene bašte (9), nećemo izaći iz ćorsokaka u kom se čitava planeta nalazi bez otvorenog dijaloga sa globalnim jugom i zemljama u usponu koji bi uzeo tu istorijsku odgovornost u obzir.

Stvar je u podeli. Misliti o odrastu znači baviti se pitanjima osnovnog dohotka, besplatnosti i lokalnih sistema razmene. Tu je i ideja bezuslovnih dotacija za autonomiju, koja povezuje osnovni dohodak, besplatan pristup javnim uslugama i osnovna dobra (10). Ove dotacije garantovale bi dostojan život svakom pojedincu – od rođenja, pa sve do smrti. Odnosile bi se na prava korišćenja resursa (vode, energije, životnog prostora ili prostora za obavljanje poslova, hrane), pristupa uslugama (obrazovanje, zdravstvo, transport, informacije, kultura), ali bi se zasnivale i na drugim, nešpekulativnim, sistemima razmene, poput lokalnih valuta. Direktnije demokratski i participativniji sistemi mogli bi da naposletku otvore prostor za večito pitanje: šta proizvodimo, kako, i zbog čega?

Zajedno sa zahtevom za uvođenjem maksimalnog dohotka i raspravom o preraspodeli nasledstva, glavnog faktora nejednakosti, ovaj opšti projekat takođe bi uspostavio ispitivanje duga (javnog i privatnog) i preispitao ulogu centralnih banaka i monetarne politike.

Povratiti kontrolu nad željama

„Hleba i ruža“ zahtevala je prošlog veka pesma Džejmsa Openhajma koja je postala himna brojnih radničkih pokreta. Hleb je, naravno, još uvek potreban, ali trebalo bi da bude ukusan, i, ako je moguće, proizveden lokalno, koristeći organsko brašno nastalo kao proizvod poljoprivrede regenerativne za biodiverzitet. Hleb koji delimo za trpezom, uz dobre obroke i natenane. Isto važi i za ruže koje ne treba uzgajati u užasnim društvenim i ekološkim uslovima u Africi i onda uvoziti uz pomoć aviona-hladnjača (11). Odrast se tiče i odnosa prema vremenu, prostoru, drugima; prema aktivnostima, potrebama i načinu na koji se one zadovoljavaju. On predstavlja projekat povratka kontrole nad željama, kako na globalnom severu, tako i na jugu, uz oslobađanje od marketinških manipulacija, kao i medija koji oslikavaju društvo nejednakosti i rasipništva.

Malijska altermondijalistkinja Aminata Traore često podseća na važnost raskida sa „silovanjem mašte“ u društvu rasta (12). Važnost emancipacije koja za cilj ima da odmeni bedu izobiljem, ali i rasipništvo ekonomičnošću (13).

Tekst je objavljen u br. 75. Le Monde diplomatique – Srbija

VENSAN LIŽI je inženjer i koordinator socijalne zadruge Kargonomija u Budimpešti. Zajedno sa Anitom Nelson napisao je knjigu Exploring Degrowth: A Critical Guide, Pluto Press, London, 2020, a sa Izabelom Brokman La Décroissance fake or not, Tana Éditions, Pariz, 2021.

PREVOD: Pavle Ilić

(1) Cf. Remi Nojon i Sebastijan Bijar, „Faut-il avoir peur de la décroissance?“, L’Obs, Pariz, 13. maj 2021.
(2) Cf. Timote Parik i Giorgos Kalis, „La décroissance: le socialisme sans la croissance“, Terrestres, 18. februar 2021, www.terrestres.org
(3) Čitati Serž Latuš, „La décroissance ou le sens des limites“, Manuel d’économie critique du Monde diplomatique, 2016.
(4) Cf. Timote Parik et al., „Decoupling debunked: Evidence and arguments against green growth as a sole strategy for sustainability“, Evropski biro za životnu sredinu, Brisel, jul 2019.
(5) Cf. Vensan Liži, Stefan Madlen, Kris­tof Onde i An-Izabel Vejo, „Ni protec­tionnisme, ni néolibéralisme mais une ’relocalisation ouverte’, base d’une nouvelle internationale“, Bastamag, 4. novembar 2015, www.bastamag.net
(6) Brojni od ovih koncepata i razmišljanja detaljno su analizirani u zborniku „Les précurseurs de la décroissance“ u izdanju Le Passager clandestin.
(7) Čitati „La bombe humaine. Pression démogra­phique sur la planète“, Manière de voir, br. 167, oktobar-novembar 2019.
(8) Cf. Karl Polanji, La Grande Transformation. Aux origines politiques et économiques de notre temps, Gallimard, biblioteka „Bibliothèque des sciences humaines“, Pariz, 1983. (prvo izdanje: 1944).
(9) Džejson Hikel, „Quantifying national respon­sibility for climate breakdown: an equality-based attribution approach for carbon dioxide emissions in excess of the planetary boundary“, The Lancet, vol. 4, br. 9, London, 1. septembar 2020.
(10) Cf. Vensan Liži, Stefan Madlen, Kristof Onde i An-Izabel Vejo, Un projet de décroissance. Manifeste pour une dotation incon­ditionnelle d’autonomie, Éditions Utopia, Pariz, 2013.
(11) Čitati Zulma Ramirez i Žefroj Valadon, „Allons voir si la rose…“, Le Monde diplomatique, februar 2020.
(12) Aminata Traore, Le Viol de l’imaginaire, Fayard – Actes Sud, Pariz-Arl, 2002.
(13) Cf. Žan-Batist de Fuko, L’Abondance frugale. Pour une nouvelle solidarité, Odile Jacob, Pariz, 2010.