Ekološke granice rasta

Imajući u vidu ubrzan tehnološki napredak i produbljivanje ekološke krize, ideja o smanjenju broja radnih sati zauzima sve značajnije mesto u raspravama i to kao politika koja ima višestruki potencijal u pogledu unapređenja dobrobiti pojedinaca, produktivnosti i rodne jednakosti, i koja bi istovremeno mogla da doprinese smanjenju nezaposlenosti i emisije gasova staklene bašte (GHG). Ovakav pristup podseća na ranije socio-tehnološke vizije društva u kome bi benefiti uvećane produktivnosti bili ravnomerno raspoređeni tako da omoguće značajno smanjenje radnog vremena i shodno tome kvalitetniji život.

Istorija jedne ideje

Osamdesetih godina 18. veka, Pol Lafarg [Paul Lafargue], zet Karla Marksa [Karl Marx], izneo je zahtev za tročasovnim radnim danom, u kome je entuzijastično stavio naglasak na emancipatorski potencijal tehnološkog progresa (Lafargue 1833). Otprilike pola veka kasnije, Džon Majnard Kejnz [John Maynard Keynes], pokrenuo je raspravu o „ekonomskim mogućnostima naših unuka“, i na sličan način izneo stav o mogućnostima tročasovnog radnog dana ili radne sedmice od četrnaest časova (Keynes 1930). Ipak, društveni razvoj otišao je u drugom pravcu: radno vreme uveliko se smanjilo ali ni približno u onoj meri koju su zagovarali Lafarg i Kejnz, dok je uvećanje produktivnosti istovremeno vodilo kvalitativnom i kvantitativnom rastu proizvodnje koja predstavlja osnovu moderne masovne konzumerističke kulture.

Ozbiljnost situacije

Ekološka kriza ponovo je otvorila pitanje o načinu na koji bi trebalo iskoristiti rast produktivnosti. S obzirom da je sve manje vremena kako bi se sprečile dugoročne i nepovratne promene globalnog ekosistema u kome živimo, neophodne su „brze, dalekosežne i promene bez presedana u svim sferama društva“ (IPCC 2018). Umesto da razmatramo načine za uvećanje ekonomske efikasnosti (koja je često šifra za uvećanje broja radnih sati većine stanovništva u korist vlasnika kapitala), klimatska kriza nam nalaže da preusmerimo raspravu i otvorimo sledeće pitanje: Uzmemo li u obzir količinu ugljen-dioksida koju naše ekonomije ispuštaju, kao i trenutni stepen produktivnosti, koliko rada možemo da priuštimo? Kako bih pristupio ovom pitanju, osloniću se na postojeća istraživanja koja se bave vezom između radnih sati i GHG emisija, a zatim ću predstaviti okvir koji će poslužiti kako bih napravio procenu održivog broja radnih sati baziranu na podacima Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD).1

Oslanjanje na dostupna istraživanja

Uprkos opštoj saglasnosti o postojanju jake, pozitivne veze između GHG emisija i radnih sati, njen opseg i dalje je predmet rasprava. Istraživanje koje su sproveli Nesen i Larson ukazuje da bi smanjenje broja radnih sati za 1%, dovelo do smanjenja GHG emisija u iznosu od 0.8 % (Nässén, Larson 2015; vidi takođe izveštaj koji je objavio Autonomy: Stronge, Harper 2019, 50). U radu pod naslovom „Reducing Growth to Achieve Enviornmental Sustainability: The Role of Work Hours”, Knight et al. (2012), predviđa se da bi smanjenje broja radnih sati za 1% omogućilo smanjenje emisije ugljenika za 1.46 % kao i smanjenje emisije CO2 za 0.43%. Ovako značajna razlika u njihovom istraživanju objašnjava se činjenicom da promene potrošačkih navika utiču i na količinu emisija ugljenika, s obzirom da je (ugljenik) potrošački baziran indikator koji uključuje i potrošnju uvoznih dobara, a isključuje izvozne proizvode, dok je indikator emisija CO2 baziran na proizvodnji, i zbog toga ne uzima u obzir promene u potrošnji uvezenih roba.

Osmišljavanje drugačijeg proračuna

Koristiću podatke o produktivnosti ugljenika po sektoru industrije prikupljene od strane OECD-a (skup podataka 1). Ovi podaci delimično su izvučeni iz nacionalnih izveštaja prema Okvirnoj konvenciji Ujedinjenih Nacija o promeni klime. S obzirom da se na osnovu tih podataka uspostavlja veza između GHG emisija i bruto društvenog proizvoda, i imajući u vidu da se bruto društveni proizvod u jednom ili drugom obliku usko vezuje za radno vreme, pretpostaviću postojanje proporcionalnog odnosa između radnog vremena i GHG emisija.2

Pored toga, neophodno je utvrditi održivu količinu GHG emisija po glavi stanovnika, uključujući preostalu ugljeničnu kvotu (Carbon Budget, CB) po glavi stanovnika. U istraživačkom radu „A good life for all within planetary boundaries”, O’Neil et al. (2018) su pretpostavili da bi emisija ekvivalentna 1160kg CO2 po glavi stanovnika godišnje omogućila da se zadržimo u okvirima planetarne granice zagrevanja od dva stepena celzijusa, u poređenju sa pre-industrijskim nivoom.

OECD podaci sadrže detaljne informacije o ukupnoj GHG emisiji po jedinici BDP-a (kg Co2 ekvivalentan BDP-u po dolaru), to jeste o tome koliko je jedna ekonomija ugljenično intenzivna (Carbon Intensive, CI).3 Kombinacijom ovih podataka, možemo saznati koliki BDP po glavi stanovnika bi bio održiv ukoliko se obezbedi ugljenična kvota u iznosu godišnje emisije ekvivalentne 1160kg CO2, do koje se došlo na osnovu postojeće literature i podataka o ugljeničnom inteniztetu koje pruža OECD.

U narednom koraku možemo podeliti održivi BDP na osnovu produktivnosti izražene u BDP-u po broju radnih sati (P u dolaru po satu radnog vremena), kako bismo utvrdili koliko časova4 rada unutar odabrane ekonomije (ciljani utrošak rada tLUi u satima godišnje) je održivo.

Shodno tome, možemo izračunati:

(pri čemu indeks i označava zemlju i godinu na koju se odnose podaci), za pojedine zemlje.


Broj radnih sati trenutno uveliko prevazilazi održivi nivo

Primećujemo da broj radnih sati trenutno prevazilazi nivo koji se može smatrati održivim, uključujući Švedsku gde je ugljenični intenzitet na pola nemačkog nivoa i dostiže neodrživ nivo rada dosta kasnije,5 dok se sa druge strane intenzitet ugljenika nemačke ekonomije koji je nešto niži od OECD proseka teško registruje zbog veće produktivnost po satu rada u Nemačkoj.

S obzirom na manjak statističkih podataka o utrošku rada na redovnoj bazi, nameće se pitanje: Šta zapravo znači utrošak rada od sto ili dvesta četrdeset sati po glavi stanovnika godišnje? Odnos između dužine rada sa punim radnim vremenom i utroška rada varira od ekonomije do ekonomije zbog razlika u pogledu drugih faktora kao što je broj dana provedenih na odmoru ili broj praznika. Pored toga, struktura nacionalnih tržišta rada se razlikuje kako u pogledu učesnika (npr. broj studenata ili udeo penzionisanih u ukupnoj populaciji), tako i u pogledu načina na koji učestvuju (npr. da li su poslovi sa nepunim radnim vremenom rasprostranjeni ili ne). Ovo objašnjava zašto je ukupni utrošak rada značajno niži od prosečnog broja radnih sati po glavi zaposlenog stanovnika u ove dve zemlje (on obično iznosi između 1.3 i 1.5 hiljada sati godišnje).

Ipak, moguće je izračunati odnos između stvarno utrošenog rada (LUi) sa jedne strane, i stvarne dužine prosečne radne sedmice sa punim radnim vremenom (WTi) sa druge. Oslanjajući se na početnu formulu, dužina održive radne sedmice sa punim radnim vremenom, pretpostavili se linearno opadanje radnog vremena, iznosila bi:

To bi izgledalo ovako:


Uprkos značajnim razlikama u rezultatima između pojedinih zemalja, sa Švedskom koja dostiže granice održivog rada dva puta kasnije nego što je OECD prosek, ovakvi rezultati ukazuju da ukoliiko se ne ostvari ogroman napredak u pogledu efikasnosti ugljenika, skraćivanje radne sedmice, za na primer samo jedan dan, samo za sebe ne bi uspelo da spusti emisiju ugljenika na održiv nivo.

Ako bismo želeli da provociramo, mogli bismo zaključiti

da dužina radne sedmice kako su je zamislili Lafarg i Kejnz,

zapravo odgovara održivom nivou rada

Budući da je Švedska dostigla ograničenje održivog radnog vremena od približno dvanaest sati, moglo bi se reći da dužina radne sedmice koju su predvideli Lafarg i Kejnz više odgovara održivom nivou rada, i da predstavlja mnogo smisleniji normativni okvir nego bilo koji drugi pristup koji propagira puno zaposlenje koje podrazumeva sadašnjih četrdeset radnih sati sedmično.

Zbog toga tvrdim da klimatska kriza zahteva smanjenje bez presedana ekonomske aktivnosti koja prouzrokuje GHG emisije, i da nas suočava sa, Lafargovim rečima,”nužnošću da budemo lenji”. Ukoliko ekološka održivost zahteva smanjenje materijalne potrošnje, onda bi enormni porast dokolice i samim tim rast “vremenskog prosperiteta” bio manje luksuz, a više nužnost.

Ostala razmatranja

Smanjenje radnog vremena kao izolovana mera,

vrlo verovatno će biti nedovoljno kako bi

se izborili sa klimatskim promenama

U isto vreme, ovi rezultati podupiru zaključak da je smanjenje radnog vremena samo za sebe, kao izolovana mera, nedovoljno da bismo se izborili sa klimatskim promenama. Naprotiv, trebalo bi je dopuniti drugim merama koje omogućavaju radikalnu ekonomsku transformaciju, kao što je na primer prelazak sa poslova u sektorima manufakture i izvlačenja fosilnih goriva na zapošljavanje u uslugama i zelene poslove (npr. operacije pošumljavanja).

Ovo se čini još očiglednijim imajući u vidu da je ugljenična kvota godišnjih emisija po glavi stanovnika ekvivalentnih 1610kg CO2 prilično velikodušana: Ovakav proračun ne samo da pretpostavlja populaciju od samo sedam biliona, nego se takođe zasniva na cilju od 2°C, umesto na ambicioznijem ograničavanju klimatskih promena na porast od 1,5°C.

Štaviše, kao što je već naznačeno, smanjenje broja radnih sati moglo bi voditi neproporcionalnom smanjenju GHG emisija imajući u vidu rast produktivnosti po satu radnog vremena koja se beleži zahvaljujući organizacionim poboljšanjima, motivisanijoj i efikasnioj radnoj snazi, i/ili tehnološkom napretku.

Konačno, smanjenje radne sedmice kako je predstavljeno iznad, pretpostavlja linearno i apsolutno smanjenje radnog vremena, koje ne bi omogućilo da se smanjenje iskoristi u cilju garantovanja poslova za nezaposlene, ili u cilju podizanja broja radnih časova među nezaposlenima (što bi zahtevalo ravnopravniju raspodelu trenutnog radnog vremena). Dostzanje ovakvih socijalnih ciljeva vodi nas još radikalnijem zaključku: Zaista održiva radna sedmica, bazirana na trenutnom nivou produktivnosti i intenzitetu ugljenika bi verovatno trebalo da iznosi manje od deset časova sedmično po osobi, čak i u ekonomijama koje su relativno ugljenično efikasne kao što je Švedska.

Pored kvantitativnog skraćivanja radnog vremena i insistiranja na suštinskoj rekonfiguraciji ekonomije, postoji potreba i za kvalitativnim pristupom politici vremena (Stronge, Harper 2019). Trenutni visok nivo produktivnosti takođe bi se delimično mogao iskoristiti kako bi se preokrenuo rast radnog intenziteta koji ima negativne efekte na dobrostanje i mentalno zdravlje ljudi.

Jasno je se da se transformacija ne može desiti preko noći. Međutim, sve je očiglednije i da je insistiranje na trenutnom načinu proizvodnje još manje realistično ukoliko želimo da izbegnemo katastrofu. Dosadašnji napredak u smislu ekološke održivosti, ukoliko ga je uopšte bilo, vrlo često je bio na nedovoljnom nivou i suviše spor. Sada je pravo vreme da se iskoristi zamah koji stoji iza zahteva za kraćom radnom sedmicom kako bi se postavili još ambiciozniji ciljevi u smislu ekološke održivosti i vremenskog prosperiteta. Nadam se da će ovaj rad dati podsticaj za takvu vrstu rasprave.

__________________________________________________________

Autor: Philipp Frey

Prevod: Aleksandra Lakić

Fotografija: Predrag Momčilović

Članak je orginalno objavljen na sajtu: http://autonomy.work/wp-content/uploads/2019/05/The-Ecological-Limits-of-Work-final.pdf

__________________________________________________________

Korištena literatura

Lafargue, P. (1883/1907). The Right To Be Lazy. Chicago, IL: Charles H. Kerr and Co.

Keynes, J.M. (1963). Essays in Persuasion, New York: W.W. Norton & Co., pp. 358-373.

Knight, K.; Rosa, E.A.; Schor, J.B. (2012). ‘Reducing Growth to Achieve Environmental Sustainability: The Role of Work Hours’; Political Economy Research Institute Working Paper Series, Number 304, University of Massachusetts: Amherst, MA, USA.

Nässén, J.; Larsson, J.; (2015). ‘Would shorter working time reduce greenhouse gas emissions? An analysis of time use and consumption in Swedish households’, Environment and Planning C: Government and Policy, vol. 33, pp. 726–745.

O’Neill, D.W.; Fanning, A.L.; Lamb, W.F.; Steinberger, J.K. (2018) ‘A good life for all within planetary boundaries’, Nature Sustainability, 1, pp. 88–95.

Stronge, W.; Harper, A. (2019). ‘The Shorter Working Week: a radical and pragmatic proposal’. Hampshire: Autonomy. (online at: http://autonomy. work/wp-content/uploads/2019/03/Shorter-working-week-docV6.pdf)

IPCC (2018). Summary for Policymakers of IPCC Special Report on Global Warming of 1.5°C approved by governments (online: https://www.ipcc.ch/ site/assets/uploads/2018/11/pr_181008_P48_spm_en.pdf )

Skup podataka 1:

National Inventory Submissions 2018 to the United Nations Framework Convention on Climate Change (UNFCCC, CRF tables), and replies to the OECD State of the Environment Questionnaire. Available at: https://stats.oecd.org/Index.aspx?DataSetCode=AIR_GHG Other data found at: https://stats.oecd.org/

Dataset: Greenhouse gas emissions / Total GHG excl. LULUCF per unit of GDP

Dataset: Level of GDP per capita and productivity / GDP per hour worked

Dataset: Productivity / Level of GDP per capita and productivity / Labour utilisation (hours worked per head of population)

Dataset: Average usual weekly hours worked on the main job / All persons, dependent full-time employment

[Svi podaci su od 23 Apr 2019]

__________________________________________________________

1Antropogene klimatske promene su naravno samo jedan od ekoloških izazova sa kojima se čovečanstvo danas suočava (u druge spada uništavanje zemljišta, na primer). Fokus na emsijama gasova staklene bašte kao inidikatoru za ekološku održivost mogao bi prema tome da se dovede u pitanje. Međutim, imajući u vidu da kreatori politika na klimatske promene gledaju kao na ključno pitanje ekološke održivosti, GHG emisije se uzimaju kao pouzdanije za praćenje od drugih indikatora ekološke održivosti, dok nam u isto vreme ostaje da se nadamo da ukoliko radikalno smanjenje broja radnih sati doprinese smanjenju emisija ugljen-dioksida, da će ujedno uticati i na smanjenje drugih oblika pritiska na ekološki sistem.
2 Na osnovu podataka uspostavljena je veza između GHG emisija i BDP-a jedne države. Međutim, isključene su emisije koje proizilaze iz upotrebe zemljišta, promena u upotrebi zamljišta i šumarstva (LULUCF). One su u glavnom imale negativnu tendenciju u Ujedinjenom Kraljevstvu, Švedskoj i Nemačkoj, pri čemu su Nemačka i UK na pribilžno istom nivou, dok je u Švedskoj zabeležen trostruki porast negativnih emisija iz LULUCF. Intenzitet po jedinici BDP-a (izražen u američkim dolarima na osnovu cena iz 2010. godine i pariteta kupovne moći), računa se na osnovu bruto direktne emisije (bez LULUCF-a). Imajući u vidu ograničenja podataka koje prikuplja OECD, iz pragmatičnih razloga bilo je neophodno isključiti efekte neplaćenog rada.
3 Zahvaljujem se Neli Šalomon za pomoć u razvijanju mog inicijalnog „back-of-the-envelope“ pristup.
4 Prosečan broj radnih sati po glavi stanovnika godišnje među svim stanovnicima jedne države
5 Niži intenzitet ugljenika u Švedskoj može se delimično objasniti činjenicom da njena ekonomija nije zasnovana na manufakturi u istoj meri kao nemačka ekonomija, ali je još značajnije to što je Švedska vrlo rano usvojila progresivne politike kao što je porez na emisiju ugljenika, kao i relativno visok udeo obnovljive energije podstaknut državnim investicijama.