Sa digitalizacijom i šokovima poput pandemije Covid-19 i ekstremnih vremenskih prilika, svet rada se brzo menja. Ali ova transformacija ne bi trebalo da postane neizbežnost koju radnici moraju pasivno da trpe. Radije, to bi trebalo da bude demokratski proces koji oblikuju i o kom odlučuju sami radnici. Na marginama konferencije Nacrt za jednakost (en. Blueprint for equality) Evropskog sindikalnog Instituta, sastali smo se sa Izabel Fereras. Izabel je koautorka nove knjige koja poziva na reorganizaciju ekonomije i razgovarali smo demokratizaciji rada u 21. veku.

Green European Journal: Digitalizacija i automatizacija menjaju način na koji radimo. Kako vidite novo lice rada?

Izabela Fereras: Ono što je najprimetnije u digitalizaciji je gubitak fizičkog oblika rada. Čim poslovi usvoje tehnološke alate koji omogućavaju rad na daljinu ili rad uz pomoć kompjutera, radnici prestaju da se okupljaju na istom mestu. U Marksovoj analizi prve faze industrijskog kapitalizma, koncentracija radnika u fabrikama bila je važan faktor u razvoju klasne svesti. To je omogućilo radničkoj klasi da pređe sa onoga što je on nazvao „klasa po sebi“ u „klasu za sebe“. Prilika da se okupe na jednom mestu, sa učestalošću koju nameće industrijski kapitalizam, značila je da su radnici imali priliku da se upoznaju, da zajedno prave pauze, da razgovaraju jedni sa drugima. Shvatali su da dele veoma slične živote i probleme za koje su potrebna zajednička rešenja.
Digitalizacija privrede individualizuje iskustvo rada. Možete naći inženjera sa sedištem u Delhiju, drugog u Bostonu i trećeg, koji je podizvođač, da napiše neke linije koda iz Južne Afrike ili Ukrajine, koji rade na istom projektu. Svi oni komuniciraju preko onlajn platforme, bez upoznavanja i bez mogućnosti da shvate da su svi deo iste „investicije rada“ neophodne za poslovanje. Pod investicijom rada podrazumevam sve radnike potrebne da bi nešto bilo uspešno proizvedeno ili da bi usluga bila pružena.

Dakle, fragmentacija rada, izazvana digitalizacijom, dovodi do rada sa manje društvenog iskustva i, na kraju, do slabljenja uticaja radnika?

Kako je ova fragmentacija pustila korene, radnici su postali svesniji. Radnici teže nečemu drugom. Ovo možemo posmatrati na dva načina. Pre svega, sa pandemijom, došlo je do ogromnog porasta broja ljudi koji menjaju karijeru jer teže radu koji ima svrhu. Osećala se prava patnja „nebitnih“ (en. non-essential) radnika, koji su robovali ispred računara, zaglavljeni kod kuće sa interfejsom. U nadi da će zadržati radnike, neke britanske kompanije su započele eksperiment: najveće ispitivanje četvorodnevne radne nedelje tek što je počelo u Velikoj Britaniji. Oko 50 preduzeća ga sprovodi, nudeći bolju ravnotežu između posla i privatnog života, za istu platu. Očekuje se da će radnici biti jednako produktivni tokom četiri radna dana i da će unaprediti kvalitet života.

Zatim, preduzeća preduzimaju velike korake ka povećanju zadovoljstva poslom. Ovo je u suštini strategija zadržavanja kojom kompanije rade na povećanju zadovoljstva poslom kako bi zaposleni ostali lojalni. Poslodavci omogućavaju radnicima pravo glasa u odlukama koje ih se tiču, kao što je kombinovanje rada od kuće i kancelarije.

U Francuskoj, istraživanje koje je sprovelo Udruženje Pour l’Emploi des Cadres (APEC) u januaru 2021. godine otkrilo je da 9 od 10 menadžera obraća pažnju na mišljenja zaposelnih, gradi veze unutar timova i osnažuje zaposlene, u značajno većoj meri, kao rezultat pandemije. Ovo je prilika koju treba iskoristiti. Evropski parlament je 16. decembra 2021. usvojio istorijsku rezoluciju kojom se, između ostalog, traži revizija Direktive Evropskog radničkog saveta. U knjizi Demokratizujte rad, pozivamo na kolektivno pravo veta za radnike, kako bi mogli da utiču na odluke koje donose odbori ili radnički saveti preduzeća.

Suprotan trend je sve veća fizikalnost rada u sektoru nege. Šta uvećana potreba za brigom i negom, kako za ljude tako i za planetu, znači za svet rada?

Pored trenda automatizacije, postoji i spoznaja da će nam trebati više ljudskog rada i, nadajmo se, ne više nepriznate i neplaćene eksploatacije. Briga o planeti i o drugim ljudskim bićima kroz javne službe zahteva sve više posla, ali niko ne govori o plaćanju tog posla. Zanemarivanje platne strane brige dolazi od pogrešnih shvatanja budućnosti rada.

Sadržaj svih poslova se menjao sa svakom tehnološkom revolucijom. Ali ključan problem, koji ovde moramo da shvatimo, je da nam predstoji mnogo više rada koji, kako bismo prestali da zavisimo od „energetskih robova“ [količina energije potrebna da se zameni ljudski rad]. Takođe, moramo formalizovati onaj deo sektora nege koji samo eksploatiše rad žena. Izjednačavanje životnog standarda i izjednačavanje u mogućnostima između muškarca i žena znači velike investicije u čuvanje i brigu o deci na primer.

Klimatska kriza i kriza biodiverziteta će takođe preoblikovati ekonomski i radni život. EU pokušava da upravlja ovom promenom kroz Evropski zeleni dogovor i obećanje „pravedne tranzicije“. Kako gledate na ovaj pristup?

Evropska „pravedna tranzicija“ ne uspeva da obezbedi neophodan tempo i pristup. Nedostaje joj stvarna posvećenost demokratskom principu upravljanja tranzicijom. Trebalo bi mobilisati sve, na koje će tranzicija uticati, da sami donose odluke koje ih se tiču. To je takođe pitanje efikasnosti. Neke industrije se neće dovoljno brzo dekarbonizovati, tako da moramo predvideti gašenje pojedinih kompanija. Zamislite da se zaposleni ovih kompanija ne pitaju za mišljenje na pitanja da li, ili na koji način, da njihova kompanija prestane sa radom? Da ostavljaju svoju budućnost tržištu? To je ludo! Ko bi mogao da pomisli da je to pravi pristup?

Od vitalnog značaja je da se u rad kompanija uvede princip demokratizacije, kako bi radnici imali stvarni uticaj. Ovo se može uraditi putem kolektivnog prava veta za radnike. U mnogim zemljama već postoji potrebna institucija: radnički savet. Radnike u savetu zastupaju njihove sindikalne organizacije. Za svaku odluku o tranziciji radnici moraju biti ravnopravni učesnici, posebno kada su u pitanju uslovi po kojima će se njihovo preduzeće zatvoriti.

Možda bismo pomislili da nije realno zamisliti da će ljudi pristati da ugase sopstvene kompanije, zbog čega nam je potrebna i „dekomodifikacija“ rada. Radi se o obezbeđivanju individualne sigurnosti u profesionalnom životu. Otuda ideja o implementaciji zagaratnovanog zaposlenja na evropskom nivou koju finansira EU, ali kojom se administrira i upravlja na lokalnom nivou. To je ono što smo predložili u članku koji je doveo do knjige Demokratizujte rad i koji je bio inspirisan radom Pavline Černeve. Takva šema bi mogla stvoriti i popuniti radna mesta koja imaju smisla za područje i ljude koji ih zauzimaju, a ne dehumanizovana radna mesta. Ovo bi zahtevalo postojanje lokalnog odbora za zapošljavanje koji bi okupio sve zainteresovane strane da se slože o potrebama mikro oblasti (otprilike 8500 stanovnika).

Ono što se dešava u Francuskoj sa inicijativom „Područja sa nula dugotrajno nezaposlenih“ (fr. Territoires zero chomeur de longue duree — TZCLD) je veoma relevantno sa ovog stanovišta. U Francuskoj je 40 odsto do sada otvorenih radnih mesta u sektoru brige o ljudima, a još 40 odsto u sektoru brige o planeti. Ovog proleća, valonska vlada u Belgiji takođe je odlučila da izdvoji 100 miliona evra za isprobavanje slične šeme. Prijavljeno je devetnaest projekata. Ove oblasti bi mogle da postave osnovu za zagrantovano zaposlenje, finansiranu od strane države koja nastupa kao krajnji poslodavac.

Često govorite o različitim modelima socijalne zaštite u zemljama članicama EU. Možemo li zaista zamisliti zajednički evropski socijalni model?

S obzirom na veličinu problema, evropski nivo je najprikladniji. Moramo da idemo ka produbljivanju demokratije na evropskom nivou. Na ovo cilja predlog Tomasa Piketija za novi Evropski demokratski sporazum, kao i obećavajući napredak koji je ostvarila Konferencija o budućnosti Evrope.

Najava „zagaratovanog zaposlenja” na evropskom nivou dala bi snažan znak kada je u pitanju mučni problem demokratskog deficita. Zamislite kada bi Evropa mogla da garantuje posao bez obzira na sve? Da ste u situaciji da ste pogođeni krizom i da vaša kompanija treba da se ugasi ili imate opciju da napravite brzu tranziciju – vi biste sa svojom lokalnom zajednicom odlučivali kako bi to izgledalo. Ne bi Evropa bila ta koja preuzima kontrolu nad tranzicijom, već́ bi to bila Evropa koja podržava i omogućava istinsku zelenu tranziciju – kako Dominik Meda kaže.

U jednom trenutku se iskoračilo u tom smeru sa Garancijom za mlade, na primer. Da li je to pravi model?

Ne, Garancija za mlade nije dovoljna. Ali jasno je da je to prvi korak na kom možemo dalje da gradimo veći uticaj. U Briselu, na primer, regionalna javna agencija za zapošljavanje postavila je veoma opsežnu verziju ovog modela, koja je smanjila nezaposlenost mladih sa 32 odsto na 25 odsto između 2014. i 2018. godine. Ovo je bio uspeh koji pokazuje da je moguće delovati na evropskom nivou po pitanjima kao što su rad i nezaposlenost. Čini mi se da je to pitanje političke volje i političkih prioriteta.

Kako ocenjujete stanje evropskog sindikalnog pokreta?

U ovom trenutku nesumnjivo idemo unazad. Članstvo u sindikatima, u zemljama u kojima nije automatsko, poput Belgije, opada.

Tokom studija u Sjedinjenim Državama otkrila sam da su tamo nekada sindikati bili veoma uticajni, suprotno ideji koju imamo u Evropi. Ali njihove organizacije su zbrisane udruženim kapitalističkim naporima. Danas je samo šest odsto američkih radnika sindikalizovano. Ali ima mnogo znakova oživljavanja. Amazon, Starbucks, Apple i drugi su u panici pred revitalizovanim sindikatima. Ove borbe su veoma teške u američkom kontekstu jer da biste stekli pravo da vas predstavlja sindikat, morate da pobedite na izbprima za svaki pojedinačni slučaj; za svaki objekat ili radnju. Radnička prava, uprkos tome što su sadržana u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, uopšte se ne shvataju ozbiljno u SAD. Smele inicijative, kao što je izveštaj Novi početak za radnički uticaj, koji poziva na potpunu reviziju zakona o radu, zajedno sa trenutnim organizovanjem na lokalnom nivou daju povod za nadu.

Sindikati svuda moraju da se obnavljaju iznutra. Ako imaju istorijski legitimitet i ako ga budu imali u budućnosti, razlog je to što su oni kolektivna sredstva za predstavljanje radnika. Oni mogu izgraditi solidarnost izvan radnog mesta –„među-kompanijsku“ solidarnost, kako ju je nazvao Žorž Fridman, kum francuske sociologije rada. Za sada, sindikati se drže sektora u kojima još uvek imaju nešto moći, često braneći interese svojih tradicionalnih tipova radnika – drugim rečima, belaca. To je opasno. Trebalo bi da razmišljaju o sebi kao o laboratorijama demokratije i da postanu šampioni inkluzivnosti. Oni treba da uspeju u privlačenju radnika migrantskog porekla, žena i svih manjina koje su prisutne u radnom okruženju, ali se ne vide u sindikalnim organizacijama.

Ja, svakako, želim da verujem u obnovu evropskog sindikalizma. Ako bih morala da dam jedan savet sindikatima, to bi bio da interno uvek praktikuju ono što propovedaju, kada su u pitanju njihovi ciljevi za društvenu transformaciju. To će ih ojačati.

Drugi ključni akter je država. Mnogi izazovi sa kojima se suočavamo su globalni, ali javna vlast ostaje na nacionalnom nivou…

U srcu mog rada leži premisa da su kompanije politički subjekti. Moramo shvatiti da ih više ne možemo kolektivno tolerisati kao despotske izuzetke u društvu koje tvrdi da je demokratsko. Moramo pronaći način da kompanije ubacimo u demokratsku arhitekturu. Kada su države bile jake i granice zatvorene za kapital (do 1970-ih), one su „nadzirale“ i oporezovale despotske kompanije.

Danas je ovaj kompromis propao. Ne treba više samo iz moralnih razloga da budemo zabrinuti za položaj radnika, već́ i iz političkih i demokratskih razloga. Ne možemo više da tolerišemo toliku političku moć́ u rukama privatnih aktera koji monopolizuju pravo da upravljaju ovim entitetima, koji su transnacionalni i koji izmiču vladi i koji su na kraju zauzeli poziciju u našoj nacionalnoj politici koja je isuviše značajna. Naše države su politički patuljci koji više ne mogu imati autoritet neophodan da osiguraju da se politički prioriteti naših društava poštuju – poštovanje planetarnih granica je apsolutni prioritet.

Postoje dve opcije. Sa jedne strane je propadanje u tehno-despotizam Elona Maska, koji misli da će nas tehnologija spasiti, da će nam prosvećeni despotizam nekoliko kapitalističkih kompanija omogućiti da se uhvatimo u koštac sa svim problemima, uključujući i klimom. To je potpuna zabluda. Ali postoji alternativa: demokratizacija ovih entiteta i njihovo ponovno uključivanje u političku arhitekturu.

Da li je savremena država spremna za ovaj zadatak?

U Evropi jeste. Ako pogledamo Evropsku uniju, ona je već dosta napredovala u svojoj izgradnji i mogla bi u svakom trenutku da odluči da nametne uslove kompanijama aktivnim na njenom tlu, poput zabrane mešanja u demokratiju. EU i njene države članice mogu postaviti uslove za unutrašnju demokratiju u okviru kompanija – drugim rečima, demokratizovati ih.

U Evropi već imamo alat: evropske radničke savete. Postoji preko 1000 kompanija koje su dovoljno velike da se smatraju aktivnim na evropskom nivou i koje su osnovale Evropski radnički savet. Omogućila ih je direktiva koja datira iz 1982. godine i ponovo se razmatra. Naravno, kompanije žele što manje revizije ove direktive kako bi ovi saveti imali što manja ovlašćenja. Ali Evropska konfederacija sindikata želi da proširi svoja prava. Dobra vest je da rezolucija koju je Evropski parlament usvojio 16. decembra 2021. to podržava.

Tvrdim da savetima treba da damo jednaku moć́ u korporativnom upravljanju, tako da oni odobravaju odluke baš kao što to čine upravni odbori. To bi promenilo odnos između država i kompanija. Danas kompanije čine sve da ograniče prostor za vlade da ih regulišu i oporezuju. Ali sami ljudi su i građani u društvu i građani na poslu. Očigledno je da mlada generacija koja se danas pridružuje kompanijama sve više brine o klimi. Bilo koji propisi o zaštiti životne sredine uvedeni na evropskom nivou bi bili drugačije prihvaćeni od strane kompanija, ako bi njihove odluke upravljanja (korporativna strategija) morala da potpiše većina predstavnika radnika, kao što tvrdimo u knjizi Demokratizujte rad.

Dovođenje u pitanje uloge rada u našim životima takođe predstavlja kulturnu promenu. Kako obrazovni sistemi mogu da podrže transformaciju značenja rada?

Negujem optimizam volje na koju je Gramši pozivao. Pratila sam šta se dešava u sektoru obrazovanja i bila sam veoma iznenađena kako su metodologije aktivnog učenja postale popularne, a Montesori standard. Na univerzitetu većina nas sada koristi izokrenuto učenje, što je bilo nezamislivo pre 20 godina. Naš obrazovni sistem se zalaže za nezavisnost. Ali razočarenje dolazi kada mladi ljudi uđu u ekonomski sistem. Bilo to u kompanijama ili u javnom sektoru, oduzimaju im se opcije da utiču na pravila i odluke koje utiču na njihov rad. Iznenađujuće je da nije bilo više pobuna. Eksplozija hroničnih bolesti i burnout-a posebno naglašavaju ovu prelomnu tačku. Oduzimanje njihove sposobnosti da utiču na svoj rad postalo je nepodnošljivo za radnike.

Da bi pokušao da zadrži talenat i da se uhvati u koštac sa demotivacijom u organizacijama koje je pandemija stavila pod znatan pritisak, poslovni svet je iznenada rekao da mu je stalo do „svrhe posla“ i „svrhe naše misije“. Svrha može da implicira bilo šta, ali u odsustvu političkih prava u ekonomiji, dolazi do epidemije otuđenja u marksističkom smislu te reči. Kada se kompanije pitaju kako će privući mlade ljude i žale se da ljudi nisu dovoljno dinamični na poslu, ja odgovaram da treba da razumeju nasilje koje vrše. Mladi ljudi će uskoro ući u komplikovan svet, sa promenljivom klimom. Kažemo im da se ponašaju odgovorno i da se aktiviraju, ali da u korporativnom svetu moraju da drže jezik za zubima. To je prilično nepodnošljivo iskustvo otuđenja. Ali ne mislim da će potrajati.

Autorka: Isabelle Ferreras

Prevod: Tatjana Avramović

Tekst je orginalno objavljen na engleskom jeziku na sajtu Green European Journal