U okviru segmenta o prirodnim zajedničkim dobrima imali smo zadovoljstvo da čujemo predavanje o borbi hrabrih žena za reku Kruščicu. Region sve češće potresaju borbe za zajednička dobra, a trenutno su najaktuelnije bitke za rijeke. Una, Sana, Buna, Željeznica, Kruščica, Vrbas, Doljanka samo su neke rijeke u Bosni i Hercegovini na kojima je planirana izgradnja hidrocentrala. U planu je gradnja preko 300 projekata na 244 rijeke, a pošto ukupna riječna mreža BiH iznosi oko 4 000 km, to praktično znači da bi na svakih 15 kilometara rijeke postojala jedna brana. Međutim, kad god razgovaramo o borbi protiv ove pošasti nezaobilazan je i razgovor o vodi kao resursu. Mnoge zajednice, u kojima je planirana izgradnja hidrocentrala, nemaju riješene osnovne komunalije – vodosnabdijevanje i kanalizaciju. Radi se o ekonomski zanemarenim mjestima, nećete ih naći u razvojnim planovima opština, kantona, entiteta a izgradnja HC se prikazuje kao razvojna šansa što je u suštini laž jer od ovih projekata najmanje koristi ima upravo lokalna zajednica. Mještani se osjećaju kao da ih je država (institucije) izdala jer je prodala njihovu vodu, uništila im prirodu, a da ih pritom niko nije pitao šta misle o tome. Zajednica je isključena iz procesa donošenja odluka pošto je gotovo ustaljena praksa postalo održavanje javnih rasprava samo radi poštovanja procedura. Na ovim događajima uglavnom prisustvuje odabrana manjina bliska investitoru koja ima pozitivan stav o projektu. Naročito su ugrožene zajednice koje nemaju vodosnabdiejvanje i kojima rijeka predstavlja izvor vode. Kako u Kruščici kažu, koja također nema riješeno pitanje vodosnabdijevanja, rijeka je za nas izvor života.
Predavanje je posvećeno relaciji između borbe za zajednička dobra i uloge zajednice kao i političkom aspektu borbe. Borbe za prirodna zajednička dobra su bazirane na razumijevanju materijalnih ograničenja ljudskog života na planeti. Prema Rogeru A. Lohmanu, glavna obilježja koncepta zajedničko dobro obuhvaćena su terminom koinonia (grč. društvo) i postoji pet pretpostavki za njegovo ostvarenje: participacija mora biti slobodna i bez prisile; odlikuje je i osjećaj uzajamnoga; sudionici moraju dijeliti zajedničku svrhu; učesnici moraju imati nešto zajedničko što dijele, poput zajedničkih resursa ili zajedničkih akcija, a društvene odnose odlikuje pravednost. Silvia Federici naglasak stavlja na zajednicu i smatra da je ona ključni element, ali ne zajednica u smislu grupe ljudi povezanih ekskluzivnim interesima koji ih razdvajaju od drugih (poput zajednica utemeljenih na religiji, etničkoj pripadnosti i sl.), nego zajednica utemeljena na principima saradnje i odgovornosti jednih prema drugima te prema zemlji, šumama, morima i životinjama. Sudionici u borbama za zajedničko stvaraju gotovo organski odnos između aktivnosti i zajedničkog dobra, poput neotuđive veze između ljudi i rijeka. Upravo na aktualnom primjeru borbe protiv gradnje MHE na rijeci Kruščici predavanje nudi analizu borbe za zajedničko dobro koja se sastoji od uvoda, istorijata, opisa glavnih aktera, odnosa sa državom i tržištem i analize diskursa, uz osvrt na važnost formiranja koalicija na primjeru Koalicije za zaštitu rijeka BiH. Cilj je i da polaznici i polaznice studija zajedničkog dobiju i primjere praksi i metoda koje mogu koristiti u vlastitom radu na terenu, naravno uz razumijevanje i prilagodbu istih lokalnim prilikama.
Alma Midžić je istraživačica u domenu analize zajedničkih dobara (commons), sociopolitičkih dimenzija urbanih transformacija i zaštite prirodne sredine. Radi u Asocijaciji za kulturu i umjetnost Crvena, Sarajevo na poziciji istraživačice. Fokus njenog rada je na urbanoj problematici u gradu Sarajevu u vezi s problemima kreacije, transformacije i disolucije zajedničkih dobara/javnih prostora.
Fotografije: Božena Stojić
Pogledajte snimak četvrtog po redu predavanja u drugom ciklusu Studija zajedničkog: