Apstrakt

Mnogi ekonomisti i teoretičari društva pretpostavljaju da većina društava može uskoro da se suoči sa ’post-radnom’ budućnošću u kojoj zaposlenost i proizvodni rad imaju dramatično smanjeno mesto u životima ljudi. Uzevši u obzir centralnost koje zaposlenje ima za individualne identitete i ključnu ulogu koju zauzima kao primarni izvor ekonomskih i drugih dobara, mnogima bi se tranzicija ka ’post-radnoj’ budućnosti mogla ispostaviti kao traumatična i dezorijentišuća. Donosioci odluka bi tako bili izloženi teškom izboru koji bi se ticao mere u kojoj bi trebalo da zadovolje želju pojedinih građana i građanki da obavljaju rade u socioekonomskom okruženju u kojoj je potreba za zaposlenjem u trajnom padu. U ovom radu je predstvaljena argumentacija iz koje sledi tvrdnja da bi donosioci odluka koji se suočavaju sa ’post-radnom’ ekonomijom trebalo da zanemare, ili u najmanju ruku smatraju problematičnom, želju za radom, jer je prilično izgledno da je ova želja adaptivna preferencija. Adaptivna preferencija je preferencija za određeno stanje stvari unutar ograničenog skupa opcija koja se formira usled nepravednih uslova. Rasprostranjena želja za radom se formirala usled nepravednih uslova za rad, kojima su osobe primorane da se podrede kako bi zadovoljile materijalne i etičke potrebe. Štaviše, rasprostranjenost ‘radne dogme’ u savremenim društvima sprečava gotovo svakoga da vidi alternative radu kao otvorene opcije.

_________________________________________________________

 

Mnogi ekonomisti i društveni teoretičari predviđaju da će u predstojećim decenijama doći do smanjenja rada – ili makar poslova – kakve ih mi znamo. Automatizacija i povećanje upotrebe robotike, stagnacija ekonomskog rasta u razvijenim ekonomijama, starenje svetske populacije, smanjenje lojalnosti poslodavaca i zaposlenih, kontinuirano opadanja moći sindikata, kontinuirano povećanje prekarnog rada, rada plaćenog ‘po obavljenom poslu’ i honorarne ekonomije, kao i pojava generacije ‘milenijalaca’ koja vrednuje fleksibilnost, angažovanje i lični razvoj, sve su trendovi koji postavljaju uslove za ekonomiju i kulturu u kojima je sve manje onih koji rade, gde sve manje onih koji imaju zaposlenje rade tradicionalne poslove, i gde rad u biti ima manje izraženu ulogu u organizovanju privatnog i društvenog života. Postoje neslaganja oko reda veličine svih ovih trendova kada se posmatraju pojedinačno, kao i neslaganja oko tačne razmere u kojoj će se rad ili broj radnih mesta smanjivati u budućnosti. Ipak, sve je veće slaganja oko toga da smo se uputili ka svetu koji će biti, makar u poređenju sa prethodnim decenijama, ‘post-radni’ – ili makar ‘post-poslovni’. (Frey and Osborne 2014, Brynjolfsson and McAfree 2014, Thompson 2014, Srnicek and Williams 2015, Stern 2016).

Mogućnost post-radne ili post-poslovne budućnosti otvara mnoga ključna pitanja donosiocima odluka i političkim liderima, neka od kojih su: da li će društva subvencionisati ili garantovati rad? Da li će društva skratiti radnu nedelju ili preduzeti druge mere kako bi šire distribuirala poslovne mogućnosti? Da li će se dohodak načiniti manje zavisnim od rada, na primer putem obezbeđivanja bezuslovnog osnovnog dohotka? Međutim, u osnovi svakog od ovih političkih pitanja nesporno stoji bazičnije filozofsko pitanje koje se odnosi na rad i zaposlene: u kojoj meri bi ove političke odluke trebalo da reflektuju želju za radom pojedinačnih građana i građanki? Želja za radom je, na kraju krajeva, široko rasprostranjena i duboko ukorenjena. Dobitnici na lotou i penzionisane osobe nastavljaju da rade uprkost tome što u biti nemaju nikakvu potrebu za dohotkom koji rad uobičajeno donosi (Arvey, Harpaz, & Liao 1996). Malo je događaja koji lošije utiču na fizičko blagostanje, mentalno zdravlje i samovrednovanje od kontinuirane nezaposlenosti. Rad je mnogima moćan izvor pronalaženja smisla (Veltman 2016) I građenja identiteta (Fryers 2006), jer je zaposlenje primarna arena u kojoj osobe razvijaju i ispoljavaju svoje veštine i karakter. I dok je zadovoljstvo pri obavljanju poslova smanjeno tokom, i neposredno nakon, Velike recesije (HITC.com 2013), mnogi ljudi tvrde da su barem u određenoj meri zadovoljni svojim poslovima (Pew Research Center 2016b, Society for Human Resource Management, 2017).

Obično, donosioci odluka mogu da uzmu u obzir (i uzimaju) želje pojedinaca kada donose odluke. Dajući ljudima ono što žele, verovatnije je da ćemo ih učiniti srećnima, raditi u njihovom interesu ili poboljšati kvalitet života. Takođe, poštujući njihove želje, način je da se poštuje njihova individualna autonomija, kao i da se ljudi prepoznaju kao imaoci određenih prava. Tako, donosiocima odluka širom političkog spektra, jedan od ključnih državnih ciljeva je omogućavanje realizacije želja građana i građanki. Ukoliko je prethodno pomenuto predviđanje koje se tiče pojave post-radne ekonomije tačno, donosioci odluka će sve teže uspevati da zadovolje želju za radom svojih građana i građanki. Nalaženje stalnog zaposlenja, koje je do sada bilo kamen temeljac moderne ekonomske politike, biće viđeno kao sizifovski napor. Uistinu, konfluencija prethodno pomenutih socioekonomskih trendova otežaće državnim upravama da izrade politike koje će zaposlenje (ili makar poželjno ili vredno zaposlenje) održati dostupno građanima i građankama.

Pitanje kojim ću se ovde baviti je, dakle, jeste li želja za radom jedna od želja građana i građanki čiju bi realizaciju država trebalo da omogući, posebno uzevši u obzir (ako su prethodno navedene prognoze tačne) da će pojedinci i pojedinke teže ostvarivati ovaj cilj, kao I to da će državnim upravama, u širem obimu, biti teže da je potpomognu.

Još od osamdesetih godina prošlog veka mnogi naučnici su tvrdili da postoji posebna kategorija želja koju donosioci odluka ne bi trebalo da uzimaju zdravo za gotovo kada razmatraju kako da načine društvo pravednim i jednakim, tj. kategorija želja koja sa punim pravom može biti zanemarena, ili čak ignorisana, prilikom donošenja političkih odluka. Na primer, feminističke filozofkinje opažaju da je problematično uzimati u obzir pojedine želje koje žene ponekad formiraju kada su socijalizovane unutar seksističkog ili mizoginog društva kao osnovu za dalji izbor pri donošenju političkih odluka. Zamislimo žene u u seksističkom društvu kojima je (na primer) onemogućen pristup visokom obrazovanju. Ne bi bilo iznenađujuće saznati da bi mnoge žene u takvom društvu imale slabu želju za visokim obrazovanjem, tako da onemogućen pristup, pod ovakvim uslovima, se ne bi smatrao deprivacijom. Tako bi mogla postojati, hipotetički, indiferencija prema tome da li određeno društvo omogućava ženama pristup visokom obrazovanju. Međutim, donositi političke odluke koje se tiču obrazovanja zasnovane na ovakvoj indiferenciji deluje sumnjivo: želja za nesporno nepravednim stanjem stvari – nejednak pristup obrazovanju muškarcima i ženama – koje pojedinke imaju u velikoj meri zbog socijalizacija pod nepravednim uslovima koji ohrabruju ili potvrđuju takvu želju, deluje obojeno. Takva želja deluje epistemički iskvarena, utoliko što i ne izgleda da reflektuje ono što individue ‘zapravo’ žele. Rečima Ann Cudd (2006, str. 181) “potčinjena osoba dolazi do toga da želi ono što je potčinjavajuće prema njima… [a] želje im se udaljavaju od dobara, pa čak i potreba, koje bi u odsustvu takvih uslova, želele.” Možemo pretpostaviti da ženama u tipu seksističkog društva upravo opisanog ne nedostaje želje za pristupom visokom obrazovanju zbog bilo kog razloga (ili bilo kog dobrog razloga) koji je u vezi sa visokim obrazovanjem ili dobrima ili mogućnostima koje ono pruža. Naprotiv, njihova želja vuče korene iz neznanja, ili nedovoljnog uvažavanja, takvih dobara ili mogućnosti. Iz perspektive donosioca odluka takva želja deluje kao neinformisana, te bi donosioci odluka samim tim bili nevoljni da teže neupitnom ostvarenju takvih želja kao jednom od političkih ciljeva.

Filozofi su želje ove vrste – po inicijalnoj aproksimaciji, želje prema određenim opcijama u slučajevima kada se psihološki može utvrditi da je preferencija osobe prema toj opciji stečena u nepravednim uslovima – nazvali adaptivnim preferencijama. Adaptivne preferencije su aktivno polje istraživanja u filozofskoj etici, i iako ću ovde navesti ono što mi se čini kao verodostojna predstava adaptivnih preferencija I razloge zbog kojih se one ne bi trebalo uzimati u obzir na isti način kao što se druge želje uzimaju pri donošenju političkih odluka, ovo je ipak samo skica, a ne sveobuhvatni filozofski tretman, načina na koji bismo mogli opravdati intuiciju koja nam govori da adaptive preferencije ne bi trebalo da imaju istu ulogu u donošenju političkih odluka u poređenju sa drugim preferencijama. Ne deli svako ovu intuiciju, niti svako misli da činjenica da preferencije mogu biti adaptivne samo po sebi pruža neosporivo objašnjenje razloga zbog kojih bi se prema njima postupalo sa oprezom pri donošenju političkih odluka (Baber 2007, Bruckner 2009, Dorsey neobjavljeno). Nemam za cilj ovde da odgovorim na brige ovakvih skeptika, ali se nadam da će moja diskusija uvesti novu argumentaciju u raspravu, i ponuditi ovakvim skepticima nešto o čemu će razmišljati.

Moj obuhvatniji cilj je da argumentujem to da bi naširoko rasprostranjena želja za radom trebalo sama po sebi da bude klasifikovana kao adaptivna preferencija, i kao takvoj, donosioci odluka ne bi trebalo da daju isti značaj kakav bi davali standardnim ili ne-adaptivnim preferencijama. Želja za radom mora biti viđena kao nus-produkt nepravednih društvenih uslova koji ne samo što omogućavaju, nego su i poduprti onim što David Frayne (2015) naziva ‘radna dogma’. Kako bih produbio ovu tezu, baviću se epistemičkim problemom koji se, u meri u kojoj sam upoznat, umnogome zanemarivao pri dosadašnjim razmatranjima adaptivnih preferencija: Pojedinci često žive u nepravednim uslovima pa tako i formiraju želje u takvim uslovima. Međutim, kako ćemo razlikovati želje koje su naprosto formirane pod takvim uslovima, koje bi obično trebalo uzeti u razmatranje pri daljem donošenju političkih odluka, od želja oblikovanih nepravdama prisutnim u takvim uslovima, koje po pretpostavci ne zavređuju uobičajnu meru poštovanja? Pregled postojeće literature koja se bavi adaptivnim preferencijama nagoveštava da se ono što je mnogim teoretičarima problematično tiče činjenice da pojedinci dolaze do ovih preferencije zbog pređađnjih nepravednih uslova. Ovde tvrdim da adaptivne preferencije imaju dve karakteristike, koje ću zvati ‘nezamislivost’ i ‘nedovoljna određenost’, koje ih razlikuju od dobroćudnijih preferencija koje se stvaraju u nepravednim uslovima. Dalje, budući da želja za radom, pošto je formirana u nepravednim uslovima, takođe poseduje ove dve karakteristike, ne bi joj trebalo dodeliti isti nivo razmatranja koji bi druge preferencije dobile pri donošenju političkih odluka. Na kraju, žaključiću sa nekoliko kratkih zapažanja koja se tiču politika kojima bi trebalo težiti u odnosu na mogućnost post-radne ekonomije, uzimajući u obzir da je želja za radom adaptivna preferencija.

1. Adaptivne preferencije i nezamislive opcije

Primeri adaptivnih preferencija prisutniji su u većoj meri nego precizne karakterizacije ovakvih preferencija ili karakterizacije onoga šta ih čini sumnjivim. Ostajanje u braku u kojem žene trpe zlostavljanje verujući da je to deo ženske sudbine (Nussbaum 2001a, str. 113), tolerisanje nedostatka zaliha čiste vode (Nussbaum 2001a, str. 113), prihvatanje plata koje su niže od onih koje primaju pripadnici suprotnog pola za iste vrste poslova (Nussbaum 2001a, str. 113), odbacivanje dijagnistifikovanih bolesti i odricanje od potrebne medicinske nege (Sen 1999a, str. 53), kao i nesuprotstavljanje tiraniji državne vlasti (Sen 2002, str. 634), primeri su predstavljanja slučajeva adaptivnih preferencija. Teoretičari se ne slažu po pitanju psiholoških istorija koje adaptivne preferencije imaju, to jest, da li one moraju biti formirane neautonomno, nesvesno, putem habituacije ili internalizacije, na osnovu deficitarnog racionalnog razmatranja, i slično. Slažu se, međutim, da su adaptivne preferencije oblikovane činjenicama o mogućnostima koje činioci imaju (ili veruju da imaju). Kako Rosa Terlazzo (2015, str. 179) navodi: “ideja iza koncepta adaptivne preferencije je okvirno ova: kada osobe imaju ograničeni skup opcija može doći do toga da preferiraju opcije unutar tih skupova koje inače ne bi preferirali” (Videti takođe: Elster 1983, str. 229; Rickard 1995, Bruckner 2009, str. 307, Dorsey neobjavljeno, str. 3-4.).

Ipak, ovakva karakterizacija ne obuhvata ono što adaptivne preferencije čini uznemirujućim, jer činjenica da je preferencija oblikovana opcijama koje osoba ima, ili percepciji o opcijama koje ima, ne čini takvu preferenciju problematičnom. Sasvim suprotno: Naše preferencije bi trebalo da se adaptiraju našim mogućim opcijama. Nakon što saznamo da je naš omiljeni restoran zatvoren, želja da tamo večeramo može da ostane, ali bi racionalna reakcija na to bila da se oslobodimo te preferencije. Činjenica da se takva preferencija “formirala usled usklađivanja sa realnošću” ni najmanje je ne diskredituje (Nussbaum 2001c, str. 78). Dalje, činjenica da je preferencija formirana kao odgovor na “deprivaciju” ili “nepovoljnu okolnost”, samo po sebi ne negoveštava da bi je trebalo posmatrati skeptično (Sen 1999a, pstr. 62-63).

Iz ovoga sledi to, da činjenica da su adaptivne preferencije adaptivne u užem smislu toga što su to preferencije oblikovane opcijama onih koji ih formiraju ne pruža osnov za zaključak da su takve preferencije moralno ili politički problematične, u tom smislu da ne zaslužuju isti nivo poštovanja ili uzimanja u obzir pri razmatranjima o tome šta nam je činiti, kako urediti institucije, ili tome kako donositi političke odluke. Koje bi onda dodatne karakteristike adaptivne preferencije trebalo da imaju da bismo ih smatrali problematičnim? Zašto bi, kao u našem prethodnom primeru, donosioci odluka težili tome da omoguće ženama pristup visokom obrazovanju uprkos nedostatku želje tih žena za tim?

Dodatnim karakteristikama se možemo približiti razmatranjem dela Jon Elstera, filozofa koji je zaslužan za uvođenje koncepta adaptivnih preferencija. Elster (1983, str. 123) je iskoristio poznatu basnu o lisici i grožđu da artikuliše ovaj koncept, pa bi vraćanje na ovu basnu moglo rasvetliti ono što čini adaptivne preferencije zabrinjavajuće ‘adaptivnim’. Postoji mnogo verzija basne. Moja omiljena verzija je limerik W.J. Linton-a:

Lisica žudi za grožđem:
Skoči, ali grozd ne dohvati.
Ode od grane kiselog lica;
Do današnjeg dana, priča se,
Da tvrdi da ne voli grožđe.
(Crane 1887)

Nije nam rečeno da li je pomenuto grožđe slatko i zrelo, ali je svakako bilo dovoljno primamljivo da privuče lisicu. Ipak, kako nije uspela da skoči dovoljno visoko da ga dohvati, lisica odlazi, naizgled odrekavši se želje za grožđem.

Kao što smo napomenuli, ne postoji ništa očigledno problematično, iracionalno, I slično, u ovoj promeni lisičinih preferencija. Njen skup opcija, kako je saznala, uži je nego što je mislila. Tako njene želje (kao i naše) trebalo bi da se adaptiraju našim dostupnim opcijama. Uistinu, možemo zaključiti da, u slučaju lisice, njena nemogućnost da dohvati grožđe nije sama po sebi iracionalna osnova da se ona odrekne želje za istim. Terminologijom koju su nam približili ekonomisti, lisičina korisnost od toga da nastavi sa pokušajima da dohvati grožđe je zapravo ravna nula. Budući da je očigledna verovatnoća da lisica dohvati grožđe nula, njena očekivana korisnost (rezultat verovatnoće pomnožene sa snagom želje za grožđem) je jednaka nuli. Suprotno tome da je Lisičin izbor iracionalan, on je upravo onakav kakav bi izbor racionalne osobe koja pravi izbor trebalo da bude kao odgovor na to što joj je opcija nedostupna. Shodno tome, činjenica da adaptivna preferencija predstavlja reakciju na smanjenje broja opcija je u najboljem slučaju neophodan uslov da ona bude adaptivna, ali ona ne uspeva da rasvetli to zbog čega bi je donosioci odluka odbacili ili zanemarili.

Setimo se, ipak, da po saznavanju da je grožđe izvan domašaja, Lisica ne samo da odlazi, nego i ponovo procenjuje poželjnost tog grožđa. Ono što se čini problematičnim u njenoj promeni preferencija je to da Lisica ne racionalizuje svoju revidiranu preferenciju tako što referiše na nemogućnost da dosegne grožđe, već tako što menja svoju procenu tog grožđa. Lisica ne ‘kiseli’ grožđe jer je grožđe kiselo, već se čini da projektuje sopstvenu frustraciju na samo grožđe zbog nemogućnosti da ga dohvati. Ona dakle doseže tačan praktični zaključak (“Neću nastaviti sa pokušajem da dohvatim grožđe”) koristeći neutemeljeni put razmatranja (Watts 2009).

Verovatno je da se ovakva projekcija ne dešava u većini slučajeva stvarnih adaptivnih preferencija. Na primer, u slučaju žena u seksističkim društvima, nije verovatno da one otkriju da je visoko obrazovanje nedostupno, nakon čega im postane odbojno da ga potražuju. Nasuprot tome, osobe koje imaju adaptivne preference su, snagama socijalizacije itd. koje su ispoljene u nepravednim uslovima, izložene nekim mogućnostima kao nezamislivim. Preferirati neku opciju A unutar nekog relevantnog skupa koji sadrži A, B, C, itd. zato što su B, C, itd. nezamislive nije isto što i doslovno sagledati B, C, itd. kao konceptualno nemoguće. Zapravo, osobe sa adaptivnom preferencijom za A su verovatno potpuno svesne da drugi, bilo unutar njihove zajednice ili izvan nje, preferiraju B, C, itd. umesto A, ali onima sa adaptivnom preferencijom za A, alternative u najmanju ruku ‘nisu za njih’. Adaptivne preferencije su shodno tome po svoj prilici veoma kontekstualne ili imaju karakter relativan u odnosu na delatnika.

Da osoba koja bira može videti mogućnost kao suštinski neželjenu delom zbog toga što ne može da je realizuje može delovati čudno, ali ovo shvatam kao nešto što počiva na veoma raspostranjenoj čovekovoj tendenciji ka optimističnom samovrednovanju, a posebno u psihološkoj potrebi da održi osećanje sopstvene agensnosti kao ’lokusu kontrole’ nad značajnim ishodima. Da je neka opcija nedostižna može se razumeti (ili u mnogim slučajevima, pogrešno razumeti) kao rezultat sopstvene nemogućnosti za njeno dostizanje. Međutim, ako se ’ispostavi’ da je opcija bila neželjena sve vreme, onda nemogućnost za njeno dostizanje ne predstavlja pretnju za sliku osobe o sebi samoj. Bolje je, ili makar više emotivno izvodljivo, da se opcija omalovaži. Hugh Breakey daje slikovit opis kako ovakav proces može da se odvije:

Mislim da je ovde u pitanju bojenje raspoloženja i habituacija mišljenja. Na emotivnom nivou, mi stvaramo stanje nesviđanja, mržnje, gađenja, prezira ili nipodaštavanja (verovatno podgrejane našom nemogućnošću da pribavimo objekat) I usmerimo ih ka samom objektu koji ne možemo da pribavimo. Uprljamo ga unutar sebe ružnim emotivnim konotacijama. Na kognitivnom nivou, razvijemo naviku da sebi samima naglašavamo njegove nedostatke kada god ga promatramo. Na ovaj način mi mentalno prikrivamo istinsku želju koja za tim objektom ostaje (2010, str. 32).

Kao što lisičino predomišljanje ilustruje, nezamislivost uspeva da obuhvati deo onoga zbog čega bi trebalo adaptivne preferencije posmatrati sa sumnjom: Njihova prividna racionalnost prikriva činjenicu da je jedna premise koja je zaslužna za njihovo formiranje pogrešna, ili makar neopravdana. Lisica ne zna da li je grožđe kiselo. Zapravo, ona nema nijedan poseban dokaz da to uopšte tvrdi.

Slično tome, u slučajevima osoba koje imaju adaptivne preferencije, čini se da za njih nemaju dobar razlog, čak i kada bi njihova nemogućnost da dosegnu objekat takvih preferencija inače mogla biti dobar razlog za takvu preferenciju. Ovakve preferencije ključno se zasnivaju na normativnim ili procenjivačkim sudovima za koje ne postoji dovoljno dokaza. Ukoliko bi samo one preferencije koje zadovoljavaju minimalne standarde racionalnosti donosioci odluka trebalo da uzimaju u obzir, sledi da adaptivne preferencije ne zaslužuju da budu uzete u obzir u istoj meri.

Dalje, značajno je po pitanju morala da oni koji imaju adaptivne preferencije imaju netačna uverenja koja se tiču normativnih premisa utemeljenih u njihovo praktično rezonovanje. Osobe koji imaju adaptivne preferencije se, kao svi činioci, upuštaju u praktično rezonovanje. Međutim, iako njihovo rezonovanje (opet) može doći do tačnih zaključaka pod određenim okolnostima (da nedostižnost B, C, itd. opravdava preferenciju za A), oni dolaze do zaključaka na osnovu neosnovanih normativnih premisa. Svakako se može više prigovoriti ili lamentirati kada se osobe upuštaju u praktično rezonovanje koje počiva na neosnovanim normativnim premisama – premisama koje se tiču njihovih ciljeva, težnji ili vrednosti – nego što bi se to moglo učiniti kada bi se upuštali u praktično rezonovanje zasnovano na neosnovanim ne-normativnim ili empiričkim premisama. Normativni stavovi koji sačinjavaju ono što Rawls naziva našom koncepcijom dobra formiraju ciljeve za naše praktične težnje, I u tom pogledu, imaju određeni normativni prioritet u odnosu na ne-normativne stavove na koje se oslanjamo kada težimo našoj koncepciji dobra. Kao što tvrdim na drugom mestu (Cholbi, 2017), imamo jači razlog da se usprotivimo postupcima koji ometaju naš kapacitet da racionalno dođemo do ciljeva nego za to da se usprotivimo postupcima koji ometaju naš kapacitet da identifikujemo najbolja sredstva da dođemo do tih ciljeva (ili odredimo ima li uopšte sredstava dovoljnih za dostizanje naših ciljeva). Ometanja ove prve vrste odnose se na one kapacitete kojima se bliže određujemo kao praktični delatnici I tako održavaju veće nepoverenje prema nama kao praktičnim delatnicima. U slučaju adaptivnih preferencija, osobe koje ih imaju bile su izložene manipulaciji stavova te iako dolaze do opravdanih praktičnih zaključaka o tome šta im je činiti u datim okolnostima, ne uzimaju dovoljno u obzir to da su zamenili nedostižno za nezamislivo. Rečima koje nam je približio Rawls, osobe sa adaptivnim preferencijama zaključuju da je potražnja određenih opcija nerazložna, dok su zapravo nepravedni uslovi u kojima žive načinili potražnju određenih razložnih opcija iracionalnom.

Ustanovili smo, dakle, da su adaptivne preferencije one preferencije koje se formiraju u uslovima nepavde kada osoba preferira određenu opciju više nego određeni skup alternativa, i kada se alternative za tu preferentnu opciju smatraju nezamislivim. Da su adaptivne preferencije nezamislive na ovaj način je tvrdnja na koju je nekolicina drugih ukazala. Amartya Sen, na primer, primećuje da se siromašni “mogu pomiriti sa svojim siromaštvom” prilagođavajući “sopstvene želje I očekivanja prema onome što nedvosmisleno vide kao izvodljivo” (Sen 1999b, str. 30).

Ipak, još uvek nismo izložili sve istaknute karakteristike adaptivnih preferencija. Da je zaista tako, postaje očigledno kada se suočimo sa epistemološkim poteškoćama povezanim sa identifikacijom adaptivnih preferencija. Čak i u slučajevima kada je istina da preferencija odražava ograničene mogućnosti, bilo realno ili u percepciji osobe koja bira, i kada je preferencija formirana u nepravednim ulovima, te i kada osoba koja ima preferenciju isključuje alternative takvoj preferenciji jer su joj nezamislive, čak i onda se dalje možemo pitati da li su se preferencije koje zadovoljavaju sve ove kriterijume formirale zbog toga što ta osoba živi u nepravednim uslovima. Svakako je moguće da osobe imaju preferencije koje imaju iz razloga koji nisu povezani sa tim nepravednim uslovima, odnosno, da je nepravda uslova samo uzgredna u odnosu na preferencije koje su formirane pod tim uslovima. Stoga, čini se da su nam potrebni indikatori preferencija čija je ‘adaptivnost’ uzrokovana pozadinskim nepavednim uslovima. Srećom, razmatranje želje za radom naglašava dokaze potrebne za tvrdnju da su adaptivne preferencije nastale zbog nepravednih uslova, ali se prvo moramo pozabaviti pitanjem da li je današnja želja za radom zapravo formirana u nepravednim uslovima.

2. Nepravednost i želja za radom

Da želja za radom zadovoljava jedan kriterijum adaptivnih preferencija – to da se formira u nejednakim uslovima – nesumljivo je sporno. Svejedno, uspostavljanje takve tvrdnje ne zavisi od podržavanja bilo koje sveobuhvatne teorije pravde, sve dok se oslanjamo na razmatranje toga da bi gotovo svaka od tih teorija bila prepoznata kao takva da govori u prilog nepravdi savremenih uslova u kojima se široko rasprostranjena želja za radom formirala.

Razmatranja relevantna za želju za radom su uslovi savremenog rada i samog radnog mesta. Prva kategorija takvih razmatranja je uopšteno materijalna. Jedan opšti način na koji ovi uslovi mogu biti nepravedni je da rad (shvaćen prvenstveno kao plaćeno zaposlenje) ne pruža pravedan balans napora i nagrada. Naravno da radnici dobijaju određena dobra za svoj rad – plate, u najmanju ruku. Ali nagrade za njihov rad često su oskudnije nego što bi pravičnost nalagala. Zahvaljujući stagnaciji plata, poslednjih decenija je zabeležena eksplozija ‘siromašnih koji rade’, osoba čiji poslovi ne pružaju adekvatnu monetarnu naknadu koja bi ih izbavila iz siromaštva. U Sjedinjenim Američkim Državama, 40 procenata siromašnih radi puno radno vreme (Dalaker, 2017), a tri petine siromašnih u Ujedinjenom Kraljevstvu žive u domaćinstvima u kojima je neko zaposlen (Butler, 2017). Činjenica da veliki broj siromašnih koji rade dobijaju socijalnu pomoć naglašava to da zaposlenje često ne uspeva da pruži pravične nagrade za trud radnika.

U isto vreme, često zanemarujemo terete u vezi sa zaposlenjem. Najočigledniji teret je gubitak u mogućnostima koji je povezan sa vremenom provedenim u radu. Radnici u većini zemalja provedu oko 2000 sati po godini na poslu, što je ekvivalentno radu ‘24/7’ tokom 11 nedelja. Ove statistike ne uključuju vreme provedeno u putu do i od radnog mesta. U Sjedinjenim Američkim Državama, prosečno putavanje na posao zahteva 180 sati po godini (Ingraham 2016). Vreme koje je povezano sa poslom je vreme koje nije provedeno za razonodu, društvene odnose ili zajedničke aktivnosti. Čak i vreme koje radnicima preostaje je sve više obezvrednjeno očekivanjima da ostanu elektronski ‘povezani’ sa poslom putem e mail-a, tekstualnih poruka i slično (Gregg 2011). Ovakva očekivanja rezultiraju fragmentacijom ‘slobodnog’ vremena radnika i čine posvećeno učešće u aktivnostima koje se ne tiču posla veoma nedostižnim.
Još jedan zanemareni teret u vezi sa zaposlenjem tiče se toga da raditi košta (novac). Uzmimo u obzir još jednom prevoz do i od posla. Pored toga što može biti izvor stresa i lošeg zdravlja (Ingraham 2016), prevoz može biti veoma skup; Vasel (2015) beleži da u Sjedinjenim Američkim Državama u proseku košta 2600 dolara po radniku. Radnici takođe mogu snositi novčane izdatke koji se tiču odeće ili opreme koja se zahteva ili očekuje na random mestu, ili troškove plaćanja drugih ljudi za obavljanje poslova koje mogu sami da urade kada ne bi imali zaposlenje (nega dece, kućne popravke, čišćenje, i slično).

Zaposlenje, dakle, nije baš onakvo kavim se predstavlja: često je plaćeno manje nego što je potrebno za zadovoljenje osnovnih ljudskih potreba I opterećeno je troškovima koje prečesto zanemarujemo. Zbog ovakvih zapažanja nije iznenađujuće to što neka skorija istraživanja govore o tome da nemati posao ponekad nije ništa lošije, ili je čak bolje, od rada na nekim poslovima (Kim and von dem Knesebeck 2015, Chandola and Zhang 2018).

Druga kategorija razmatranja koja ukazuju na to da radnici danas rade u nepravednom radnom okruženju, čine razmatranja koja možemo nazvati moralnim razmatranjima. Ovde je bitno napomenuti da većina današnjih radnih mesta insistira na tome da se radnici podvrgavaju ograničenjima svojih sloboda kako bi stekli, zadržali ili maksimizirali vrednost plaćenog zaposlenja. Zahtevi za proverom lične istorije i testiranje na droge, upotreba optičkog ili elektronskog nadzora, zahtevi zaposlenima da se odreknu zakonskih prava i pristanu na arbitražu koju podstiču poslodavci (Colvin 2017), zahtevi politike oblačenja, određivanje prikladnih tema za razgovor na random mestu (i upotrebe jezika u kojima se ti razgovori odvijaju), kao i njihovo praćenje, ili kažnjavanje zaposlenih zbog njihovog političkog angažmana, sve su fukoovski poduhvati koji predstavljaju kršenje sloboda zaposlenih od strane poslodavaca kao preduslov za njihovo zaposlenje. Elizabeth Anderson je skoro povezala poredak Američkog radnog mesta sa komunističkom diktaturom, sa pretpostavljenima koji ne snose posledice (menadžent i vlasnici) poseduju umnogome proizvoljan autoritet kojim upravljaju zaposlenima koristeći skoro pa nekontrolisane naredbe. Kao što Anderson (2017, str. 37ff.) dalje navodi, izgleda da radnici tolerišu poslodavce koji funkcionišu kao oblik ‘privatne državne uprave’ imajući moć koja prevazilazi moć koju bi većina zaposlenih doživela kao opravdanu kada bi ih imale njihove izabrane ‘javne’ državne uprave.

Zajedno, ova materijalna i moralna razmatranja impliciraju da je široko rasprostranjena želja za radom formirana u nepravednim uslovima koji se tiču rada i radne snage, utoliko što oličavaju nepravednu ravnotežu tereta i koristi za radnike. Usložnjavanju ove nesporno nepravedne ravnoteže tereta i koristi doprinosi to što postoji prinuda na rad u većini društava. Da bi dostigli pristojan život, skoro svi moraju da rade dobar deo svog života. Prethodno pomenuti tereti rada se dakle tolerišu, uprkos činjenici da društvo koje u biti zahteva zaposlenje postavlja teška ograničenja za ono što Phillippe van Parijs zove ‘prava sloboda’. Kako bi osoba bila zapravo slobodna, van Parijs navodi, ne samo što bi bilo potrebno da može da dela po sopstvenim izborima bez smetnja drugih, već bi morala da poseduje kapacitete i resurse da izvrši te izbore i ostvari svoje ciljeve (van Parijs 1995). Primoravanje na rad okreće pravu slobodu protiv sebe same: zahtevajući od osoba da rade kako bi stekle materijalne resurse potrebne za ostvarivanje ciljeva, društvo postavlja teška ograničenja na načine na koje osobe mogu uspešno da koriste svoje resurse, materijalne ili druge, u težnji ka svojim ciljevima.

Ponavljam, ovde nisam ponudio teoretizaciju pravičnosti kao podršku za tvrdnju da je želja za radom formirana u nepravednim uslovima za rad, ali pretpostavljam da će se pristalice širokog spektra koncepcije pravičnosti (libertarijanske, komunitarističke, liberalne, socijalističke itd.) složiti da je skup društvenih aranžmana na koje su pojedinci primorani; postavlja izuzetno opsežne zahteve koji se tiču njihovog vremena, energije, pažnje i materijalnih resursa; često im nudi ekonomske nagrade nedovoljne za ispunjenje njihovih potreba; i zahteva od njih da se podvrgnu kršenjima ličnih sloboda koje ne bi tolerisali u drugim sferama života, veoma upitan sa stanovišta pravičnosti. Ovaj zaljučak ne bi trebalo preuveličavati: radnici, njihov status zaposlenja, kao i politička situacija u kojoj rade variraju, i postoje mnogi radnici (oni koji su dobro plaćeni za svoj rad, koji poseduju veštine, koji su udruženi u sindikate itd.) čiji radni život predstavlja pravedu ravnotežu koristi i tereta, ne zahteva kršenje sloboda itd. Uslovi u kojima dolazimo do želje za radom dakle nisu uniformno ili homogeno nejednaki. Ipak, radno mesto kao takvo i tržište rada kakvo poznajemo daleko je od bilo kojeg verodostojnog ideala pravične razmene.

3. Želja za radom: organičene opcije, nezamislivost i nedovoljna određenost

Pošto smo pokazali da se želja za radom formira u nejednakim uslovima, I da želja za radom čini alternative radu nezamislivim, okrenućemo se korišćenju želje za radom bismo identifikovali poslednji uslov koji je potreban da bi preferencija bila adaptivna.

Želja za radom je očigledno ‘adaptivna’ u najužem smislu, jer je ona preferencija za opciju koja je formirana u savremenim industijalizovanim društvima u kojima su primarne alternative radu oduzete kombinacijom politike i kulture.

Proteklih nekoliko generacija, mnoga društva su u povišenoj meri insistirala da njihovi pripadnici rade, uvodeći politike kojima je korišćenje raznih oblika državne pomoći uslovljeno zaposlenjem (ili u nedostatku istog, savesnom potragom za istim) (Peck 2001, Brodkin and Larsen 2013). I dok bi neko mogao misliti da bi centralni cilj politike trebalo da bude proširenje ljudskih sloboda ili povećanje ljudske sreće, levica i desnica slažu se u pretpostavci da je glavni cilj ekonomskih politika da stvore poslove. Očigledno, jednom kada svi budu zaposleni, sloboda, sreća i jednakost će se ostvariti same od sebe.

U kulturnom smislu, posao ima skoro sakralni status u najprosperitetnijim nacijama. Ostaci Veberove ‘protestantske radne etike’ nastavljaju da imaju moć nad popularnim stavovima prema poslu, mameći pojedince ka “sistematičnoj posvećenosti i identifikaciji sa plaćenim poslom, uzdizanje posla u centar života i afirmaciju posla kao cilj po sebi” (Weeks, 2011, str. 46). Posao je naširoko viđen kao znak nezavisnosti i kao primarna odgovornost koje su povezane sa statusom građana. Nije iznenađujuće da je malo stvari psihološki traumatičnije od trajne nevoljne nezaposlenosti. Trud je superiorniji od opuštanja, pa čak i kada se suočimo sa značajnim brojem dokaza da su vredan rad i marljivost u najboljem slučaju neophodni, i očito daleko od toga da budu dovoljni za materijalni uspeh, uverenje u mogućnosti posla da obezbedi takav uspeh ostaju. Jak karakter, strast, istrajnost i samopouzdanje su tako centralne vrline onoga što Frayne (2015) naziva “radocentrično društvo”. Toliko je istrajno uverenje u ovu neophodnost rada (kako moralnu tako i zdravorazumku), da nam je sve teže da opišemo aktivnosti koje činjenično nisu rad koristeći opise distancirane od rada. Parovi koji imaju problema moraju da ‘rade’ na vezi. Roditeljstvo je ‘posao’ (Malesic 2017). I dok se prosvetari mogu nadati da obrazovanje pruža dobra koja nemaju za cilj samo povećanje mogućnosti nalaženja posla, reći da (na primer) javno školstvo ne bi trebalo da čini decu “radno sposobnim” odraslim osobama, u današnjoj političkoj klimi ravno je samoubistvu.

Naravno, samo nekolicina ne uspeva da prepozna da je uzdržavanje od posla, ili odbijajanje posla barem zamislivo. Međutim, potrebna je određena drskost da bi se to učinilo, jer takvo činjenje karakteriše ne-radnike kao devijantne, kao nekoga ko odstupa od nužnih preduslova za učešće u deljenom javnom životu. Kako Frayne navodi (2015, str. 2-5), kulturna moć rada je takva da u modernim društvima nedostaje ozbiljnih razmatranja o prednostima rada, kao i da su konstitutivno nesposobna da zamisle modele društvene organizacije u kojoj je rad manje prominentan.

Stoga, možemo zdravorazumski nagađati da ne raditi ostaje u nekom smislu apstraktna mogućnost, ona je za mali broj ljudi ono što William James naziva “živa hipoteza”. Zbog toga, građani naprednih društava se danas često nalaze u poziciji sličnoj lisici nakon što se ispostavilo da je grožđe nedostižno: Adaptirali su svoju preferenciju u svetlu nedostupnosti ekonomski I kulturno održivih alternativa radu. I kao što je slučaj sa drugim adaptivnim preferencijama, želja za radom ne počiva na sadržajnim bavljenjem ili razmatranjem alternativa. Kao što se lisica, nemoćna da dohvati grožđe, okreće protiv istog, tako se i mnogi članovi modernih društava, nemoćni da dosegnu (pa čak i da obuhvatno zamisle) postojanje bez rada, okreću protiv ne-rada. Želja za radom je, dakle, želja skovana u neznanju relevantnih alternativa. Alternative radu su, dakle, mnogima nezamislive.

Želja za radom stoga zadovoljava preduslove adaptivnih preferencija skiciranim u prvom odeljku. Ipak, postoji još jedna dimenzija želje za radom koja nam omogućava da shvatimo prirodu adaptivnih preferencija.

Kao što je gore navedeno, adaptivne preferencije biće one koje osoba ima zbog toga što živi u nepravednim uslovima. Potrebni su nam, dakle, indikatori toga kada je to tako. U slučaju želje za radom, smatram da takve indikatore možemo videti u očiglednoj disonanci između opšte ili generičke želje za radom i zaključaka koje osobe donose koje se tiču specifičnih atributa rada. Kao što će biti pobrojano, osobe doživljavaju mnoge aspekte rada (ili u najmanju ruku svog posla) kao loše ili nezadovoljavajuće, a ipak zadržavaju želju za radom. Po mojoj proceni, ovo nagoveštava vrstu iracionalnosti koju možemo očekivati od adaptivnih preferencija: Ako neka osoba prosudi da je X loše na mnogo načina, pa ipak nastavlja da želi X – takođe joj je nezamislivo da ne potražuje X – ovo nagoveštava da je opšti sud takve osobe iskrivljen socijalizacijom u nepravednim uslovima. Kada je opšti sud o X tako nedovoljno određen pojedinačnim sudovima bitnim za opšti sud, takav sud je veoma verovatno oblikovan nepravednim uslovima. Imati želju za radom, a ipak doživljavati skoro svaki aspekt izvršavanja tog rada kao neželjen, jednako je tome da se ima preferencija koja nadmašuje dokaze (i nesumnjivo je u suprotnosti sa njima) koji su relevantni za tu preferenciju. Samo moćno društveno uslovljavanje, tvrdim, može omogućiti ovakvu vrstu disonance.

Mnogi ljudi imaju želju za radom i doživljavaju nevoljni nerad kao bolan ili uznemirujuć. Ovakvi stavovi su iznenađujući kada se uzme u obzir to koliko se negativno ocenjuju različiti aspekti rada koji bi, po pretpostavci, trebalo da utiču na sveukupnu ocenu poželjnosti rada. Istraživanje iz 2008. godine (Jenkins, Kopicki, Van Horn & Zukin) navodi da, u odnosu na šest glavnih pokazatelja kvaliteta poslova (radni sati, edukacija i trening, zdravlje i zdravstvene beneficije, penzija, starosna granica za penzionisanje, i dohodak), manje od pola radnika u Americi je “veoma zadovoljno” sa bilo kojom od ovih odrednica, uprkos tome što 51 procenat navodi da je zadovoljno svojim poslom u celini. Sličan jaz između opšteg suda o zadovoljstvu na poslu i sudovima o pojedinačnim odrednicama zadovoljstva na poslu ja zapažen i u skorijim istraživanjima. Anketa RAND Korporacije koja je obuhvatila više of 3000 radnika u Americi rezimira svoje rezultate na sledeći način: Američko radno mesto je fizički i emotivno veoma zahtevno, kako za one koji rade, tako i za njihove porodice. Većina Amerikanaca (dve trećine) često rade velikom brzinom ili sa veoma kratkim rokovima, a svaki četvrti ispitanik smatra da ima previse malo vremena da odradi svoj posao. Više od pola radnika u Americi navodi da su izloženi neprijatnim ili potencijalno štetnim uslovima za rad, i skoro svaki peti radnik u Americi je izložen neprijateljskom ili pretećem socijalnom okruženju na poslu (Maestas et al 2017).

Isto istraživanje pokazuje da najmanje dve trećine radnika navodi da postoji “neslaganje” između radnih uslova koje žele i radnih uslova koje imaju. I dalje, vera ispitanika u rad ostaje nepokolebana, jer četiri od pet ispitanika navodi da je njihov posao smislen na neki način. Slično tome, anketa u Ujedinjenom Kraljevstvu pokazuje da polovina radnika u Britaniji smatra svoj posao značajnim (Dahlgreen/YouGov 2015). Isti šablon – pozitivna opšta ocena posla u kombinaciji sa uglavnom negativnom ocenom faktora koji bi trebalo da budu osnov za tu opštu ocenu – ponavlja se u studiji Pew Research Grupe (2016b) koja se tiče radnika u Sjedinjenim Američkim Državama. Ponovo, samo mali udeo (15 procenata) navodi da je makar u nekoj meri nezadovoljna svojim poslovima, dok skoro pola ispitanika navodi da im posao pruža osećaj identiteta. Međutim ispod površine, naziru se anksioznost I nezadovoljstvo: Većina navodi da ne dobija kontinuiranu edukaciju ili trening koji su potrebni za uspeh na tržištu rada, željene poslove je sve teže naći, a dohotci nisu adekvatni kako bi omogućili sebi pristojno penzionisanje. Uporedo sa tim, I broj radnih sati u nedelji, I broj radnih nedelja u godini su se povećali u prethodnoj generaciji. Uopšteno, “mnogi Amerikanci misle da su poslovi u Sjedinjenim Američkim Državama manje sigurni, rade se pod većim pritiskom, manje nagrađujući u pogledu beneficija, i manje građeni na poverenju radnika prema poslodavcima nego ranije.” Velika većina očekuje da se ovi uslovi pogoršaju tokom predstojećih decenija (Pew Research Center 2016a). Istraživanja radnika u Evropi su došli do sličnih zaključaka (Eurofound, 2017). Nekoliko upozorenja su ovde neophodna: Društva I radna mesta variraju, i ne iznenađuje da radnici sa većim dohotcima, obrazovanjem, autonomijom na random mestu i radnih beneficija vide svoj posao pozitivnije, kako uopšteno, tako I u pojedinačnostima. Štaviše, mnogo toga što je radnicima nepoželjno u obavljanju poslova je kontigentno, nametnuto od strane poslodavaca ili državnih politika, i ako bi bilo reformisano, moglo bi poboljšati radne uslove.

Ipak, teško je poreći da, uzevši sve u obzir, današnji radnici vole rad principijalno ili u apstrakciji, ali smatraju svoje stvarne uslove za rad razočaravajućim, čak vrednim prezira. Njihovi opšti sudovi koji se tiču poželjnosti rada su, dakle, nedovoljno određeni njihovim sudovima i pojedinačnim faktorima na kojima su ti opšti sudovi po pretpostavci zasnovani. Ovo, tvrdim, je nešto što možemo očekivati ako bi želja za radom bila održavana averzijom prema alternativama takvom da su te alternative postale nezamislive zahvaljujući štetnim uticajem društvenog uslovljavanja u nepravednim uslovima. Postići da pojedinci priznaju da njihovi životni uslovi mogu biti suštinski nepravedni znači raditi protiv duboko utemeljene ljudske tendencije da vide svet kao pravedan po prirodi (Furnham 2003). U isto vreme, stavovi radnika prema pojedinačnim aspektima njihovog posla sugeriše da oni ne bi, nakon potpunog razmatranja, zaključili da rade u pravednim uslovima. Najodrživiji način da se smanji ova tenzija – da se smanji kognitivna disonanca između rada kakav bi tebalo da bude u pravednom društvu i rada kakav jeste u većini društava – je da želja za radom bude psihološki i epistemički ograđena od dokaza relevantnih za nju. Takoreći, mnogim ljudima je potrebno da uspešno mnogo žele da rade uprkos moru dokaza protiv njegove poželjnosti u uslovima današnjice. Samo ako je vrednost rada uzdignuta na nivo dogmatske ideologije može verodostojno biti imuna na mnoštvo dokaza koji ukazuju na suprotno koje nude savremena radna mesta.

4. Zaključak: Donošenje političkih odluka i želja za radom u post-radnoj budućnosti

Videli smo, dakle, kako je želja za radom adaptivna preferencija: želja formirana u, i kao odgovor na, nepravedne okolnosti rada i poslovanja pri čemu mnogi u modernim društvima vide (a) rad kao nezamenjiv, uprkos tome što sopstveni posao smatraju nezadovoljavajućim, pa čak i besmislenim, i (b) alternative radu u suštini nezamislive.

Ako je moja tvrdnja tačna, i rad jeste adaptivna preferencija, kako nam se približava mogućnost ‘post-radne’ budućnosti u sve većoj meri, donosioci odluka ne bi trebalo da budu fiksirani na zadovoljavanju želje za radom pojedinaca na način na koji su sada. Težiti zadovoljenju ove želje ne samo da može biti bezuspešno, već je isto što i zadovoljiti preferenciju koja je u svom osnovnom značenju preferencija za nepravedno stanje stvari, odnosno preferencije da ograničavanje nečijih radnih napora, ili povlačenje iz rada uopšte, ne bude materijalno održivo.

Očigledan odgovor na ovaj zaključak je ‘lakše reći nego uraditi.’ Pojava post-radnih ekonomija bi mogla rezultirati u široko rasprostranjenoj moralnoj pometnji. Kako velikom broju pojedinaca bude nemoguće da pristupi poslovima, vrlo verovatno će biti uskraćeni izvora smisla ili identiteta, i mogu osećati krivicu ili prezir zbog svojih nemogućnosti da ispune pretpostavljenu dužnost da materijalno doprinesu širem društvu putem svojih radnih napora. U demokratskim društvima, samo bi veoma hrabri izabrani zvaničnici doveli u pitanje želju za radom svojih birača. Donosioci odluka u susretu sa post-radnom budućnošću suočeni su sa teškim balansiranjem: prepoznavši da je želja za radom adaptivna preferencija, trebalo bi da budu oprezni u kreiranju politika koje bi zadovoljile tu želju (čak i pod pretpostavkom da mogu da kreiraju politike koje bi izdržale upliv trendova koje to zadovoljenje čine težim), dok bi u isto vreme brinuli o štetnim psihološkim i eudaimoničnim posledicama pojave post-radnog društva. Donosioci odluka moraju proizvesti ‘mekan pad’, gde bi pojedinci mogli da se ‘re-adaptiraju’ od radocentričnog društva i počeli da se adaptiraju na post-radno društvo. Rečima Serene Khader (2011, str. 42), adaptivne preferencije, iako često duboko ukorenjene, mogu biti odstranjene ukoliko su osobe izložene alternativnim mogućnostima koje podstiču preispitivanje tih preferencija. Centralni stub u pripreme za post-radnu budućnost bi bila postepena aklimatizacija pojedinaca na društvo gde je rad periferniji. Ovo može biti postignuto putem mnoštva reformi uključujući smanjeno naglašavanje strukovnih ciljeva u obrazovanju, smanjenje starosne granice za penzionisanje, smanjenje dužine radne nedelje i/ili radne godine, vrednovanje (nasuprot sramoćenju) adolescenata koji se upuštaju u samoistraživanje i odlažu ulazak na tržište rada, i odvajanje javnih inicijativa socijalne pomoći od uslova koji se tiči zaposlenja ili potražnje istog. Odvajanjem rada od društvenog statusa, takve reforme bi izložile adaptivnu preferenciju za radom većem preispitivanju i pozvale pojedince da posmatraju smanjenje ili odbijanje rada ozbiljnije, kao milovske ‘eksperimente u življenju.’ Očigledno, reforme koje su potrebne da umanje moralnu uznemirenost koja bi verovatno propratila pojavu post-radnih ekonomija su obimne. Međutim, postepeno uklanjanje ukorenjenih stavova koji se tiču rada je evidentno poželjnije nego zanemarivanje mogućih štetnih posledica kojim će takvi stavovi voditi ukoliko se predviđeni post-radni svet materijalizuje.

Tekst je orginalno objavljen na sajtu Autonomy

Prevod Miloš Kovačević

Fotografija: Predrag Momčilović

Reference

Anderson, E 2017, Private government: How employers rule our lives (and why we don’t talk about it, Princeton University Press, Princeton.

Arvey, RD, Harpaz, I, & Liao, H 1996, ‘Work centrality and post-award work behavior of lottery winners,’ Journal of Psychology, vol. 130, no. 5, pp. 404-420.

Baber, HE 2007, ‘Adaptive preference,’ Social Theory and Practice, vol. 33, no. 1, pp. 105-126.

Breakey, H 2010, ‘Adaptive preferences and the Hellenistic insight, “Australian Journal of Professional and Applied Ethic, vol. 12, no. 1, pp. 29-39.

Brenner, MH 2005, ‘Commentary: Economic growth is the basis of mortality rate decline in the 20th century—experience of the United States 1901–2000,’ International Journal of Epidemiology, vo. 34, no. 6, pp. 1214–1221.

Brodkin, EZ, & Larsen, F 2013, ‘Changing boundaries: The policies of workfare in the U.S. and Europe,’ Poverty and Public Policy, vol. 5, no. 1, pp. 37-47.

Bruckner, DW 2009, ‘In defense of adaptive preferences,’ Philosophical Studies, vol. 142, no. 3, pp. 307-324.

Butler, P 2017, ‘Record 60% of Britons in poverty are in working families – study,” The Guardian, retrieved 25 August 2017 https://www.theguardian.com/society/2017/may/22/record-britons-in-work-poverty-families-study-private-rented-housing

Brynjolfsson, E & McAfee, A 2014, The second machine age: Work, progress, and prosperity in a time of brilliant technologies, Norton, New York.

Calvo, E, Mair, CA, & Sarkisian, N 2015 ‘Individual troubles, shared troubles: The multiplicative effect of individual and country-level unemployment on life satisfaction in 95 nations (1981-2009),’ Social Forces, vol. 93, no. 4, pp. 1625-1653.

Chandola, T, & Zhang, N 2018, ‘Re-employment, job quality, health and allostatic load markers: Prospective evidence from the UK household longitudinal study,’ International Journal of Epidemiology, vol. 47, no.1, pp. 47-57.

Cholbi, M 2017, ‘Paternalism and our rational powers,” Mind, vol. 126, no. 501, pp. 123-153.

Colburn B 2011, ‘Autonomy and adaptive preferences,’ Utilitas, vol. 23, no. 1, pp. 52–71.

Colvin, AJS 2017, ‘The growing use of forced arbitration,’ Economic Policy Institute (Washington D.C.) report, 27 Sept 2017 <epi.org/135056>.

Crane, W 1887, Baby’s own Aesop, G. Routledge and Sons, London.

Cudd, A 2006, Analyzing oppression, Oxford University Press, New York.

Dahlgreen, W & YouGov, 2015, ‘37% of British workers think their jobs are meaningless,” 12 August 2015. https://yougov.co.uk/news/2015/08/12/british-jobs-meaningless/

Dalaker, J 2017, ‘Poverty in the United States in 2015: In brief,’ Congressional Research Service, retrieved 25 August 2017 https://fas.org/sgp/crs/misc/R44644.pdf

Dorsey, D forthcoming. ‘Adaptive preferences are a red herring,” Journal of the American Philosophical Association.

Elster, J 1983 Sour grapes: Studies in the subversion of rationality, Cambridge University Press, Cambridge UK.

Eurofound 2017, Sixth European working conditions survey – Overview report (2017 update), Publications Office of the European Union, Luxembourg. https://www.eurofound.europa.eu/sites/default/files/ef_publication/field_ef_document/ef1634en.pdf)

Frayne, D 2015, The refusal of work: The theory and practice of resistance to work, Zed, London.

Frey, CB & Osborne, MA 2014, ‘The future of employment,” Oxford Martin School Working Paper.

Friedman, M 2003, Autonomy, gender, politics, Oxford University Press, New York.

Fryers, T 2006, ‘Work, identity and health,’ Clinical Practice and Epidemiology in Mental Health, vol. 2, no. 12, retrieved 11 January 2018 <https://cpementalhealth.biomedcentral.com/articles/10.1186/1745-0179-2-12>.

Furnham, A 2003, “Belief in a just world: Research Progress over the past decade,” Personality and Individual Differences, vol. 34, no. 5, pp. 795–817.

Goldsmith, A, & Diette, T 2012 ‘Exploring the link between unemployment and mental health outcomes,’ The SES Indicator, American Psychological Association, April 2012.

Gregg, M 2011, Work’s intimacy, Wiley, New York.

Herbig, B, Dragano, N, and Angerer, P 2013, ‘Health in the long-term unemployed,’ Deutsches Ärzteblatt International, vol. 110, nos. 23-24, pp. 413–419.

HITC.com 2013, ‘Global survey reveals staggering results on job satisfaction,” retrieved 18 September 2017 http://www.hitc.com/en-gb/2013/09/18/nearly-half-of-global-employees-unhappy-in-jobs-survey/

Ingraham, C 2016, ‘The astonishing human potential wasted on commutes,’ Washington Post, retrieved 25 August 2017 <https://www.washingtonpost.com/news/wonk/wp/2016/02/25/how-much-of-your-life-youre-wasting-on-your-commute/?utm_term=.7048b95c2b79>.

Jenkins, K, Kopicki, A, Van Horn, C & Zukin, C 2008, ‘The anxious American worker,’ WorkTrends, summer 2008 (Rutgers University Heldrich Center for Workplace Development) http://heldrich.rutgers.edu/sites/default/files/products/uploads/Work_Trends_August_2008.pdf

Karsten, IP, & Moser, K 2009 ‘Unemployment impairs mental health: Meta-analyses,’ Journal of Vocational Behavior, vol. 74, no. 3, pp. 264-281.

Khader, S 2009, ‘Adaptive preferences and procedural autonomy,’ Journal of Human Development and Capabilities, vol 10, no. 2, pp. 169-187.

—— 2011, Adaptive preferences and women’s empowerment, Oxford University Press, Oxford.

Kim, TJ, & von dem Knesebeck, O 2015, ‘Is an insecure job better for health than having no job at all? A systematic review of studies investigating the health-related risks of both job insecurity and unemployment,” BMC Public Health, vol. 15, p. 985.

Maestas, N, Mullen, KJ, Powell, D, von Wachter, T, & Wenger JB 2017, ‘Working conditions in the United States: Results of the 2015 American working conditions survey,’ RAND Corporation

https://www.rand.org/content/dam/rand/pubs/research_reports/RR2000/RR2014/RAND_RR2014.pdf

Malesic, J 2017, ‘Parenting is not a ‘job,’ and marriage is not ‘work’’ New Republic 9 August 2017. <https://newrepublic.com/article/144254/parenting-not-job-marriage-not-work>.

Margerison-Zilko, C, Goldman-Mellor, S, Falconi A, & Dowing, J 2016, ‘Health impacts of the Great Recession: A critical review,’ Current Epidemiology Reports, vol. 3, no. 1, pp. 81–91.

Nussbaum, M 2001a ‘Adaptive preferences and women’s options,’ Economics and Philosophy, vol. 17, no. 1, pp. 67-88.

—— 2001b, Women and human development: The capabilities approach, Cambridge University Press, Cambridge UK.

—— 2001c, ‘Symposium on Amartya Sen’s philosophy: 5 Adaptive preferences and women’s options’, Economics and Philosophy 17 (2001), p. 78.

Peck, J 2001, Workfare states, Guilford, New York.

Pew Research Center 2016a, ‘The state of American jobs 2016,” retrieved 15 July 2017 http://www.pewsocialtrends.

Pew Research Center 2016b, ‘How Americans view their jobs,’ retrieved 15 July 2017, http://www.pewsocialtrends.org/2016/10/06/3-how-americans-view-their-jobs/

Pharr, JR, Moonie, S, & Bungum, TJ 2012, ‘The impact of unemployment on mental and physical health, access to health care and health risk behaviors,’ ISRN Public Health 2012, doi:10.5402/2012/483432, accessed 1 December 2017 https://www.hindawi.com/journals/isrn/2012/483432/

Pitesa, M 2012, ‘Employee surveillance and the modern workplace,’ Business Ethics: A Critical Approach: Integrating Ethics Across the Business World, 206-219, Research Collection Lee Kong Chian School Of Business retrieved 16 February 2018 < http://ink.library.smu.edu.sg/lkcsb_research/5031>

Rickard, M 1995, ‘Sour grapes, rational desires, and objective consequentialism,’ Philosophical Studies, vol. 80, no. 3, pp. 279-303.

Rotter, JB 1966 ‘Generalized expectancies for internal versus external control of reinforcement,” Psychological Monographs: General and Applied, vol. 80, no. 1, pp. 1-28.

Rutgers University Heldrich Center for Workforce Development 2009, ‘The anguish of unemployment,” Work Trends, retrieved 12 November 2017 http://heldrich.rutgers.edu/sites/default/files/products/uploads/Heldrich_Anguish_of_Unemployment.pdf

Sen, A 1999a, Commodities and capabilities, Oxford University Press, Oxford.

—— 1999b, Development as freedom, Anchor: New York.

—— 2002, Rationality and freedom, Belknap, Cambridge UK.

Society for Human Resource Management 2017, ‘2017 employee job satisfaction and engagement,’ retrieved Decemer 21 2017, https://www.shrm.org/hr-today/trends-and-forecasting/research-and-surveys/pages/2017-job-satisfaction-and-engagement-doors-of-opportunity-are-open.aspx

Srnicek, N & Williams, A 2015, Inventing the future: Postcapitalism and a world without work, Verso, London.

Stern, A 2016, Raising the floor, Public Affairs, New York.

Taylor, JS 2009, Practical autonomy and bioethics, Routledge, New York.

Terlazzo, R 2015, ‘Adaptive preferences: Merging political accounts and well-being accounts,’ Canadian Journal of Philosophy, vol. 45, no. 2, pp. 179-196.

Thompson, D 2015, ‘A world without work,” The Atlantic, July/August 2015, retrieved 22 October 2017,https://www.theatlantic.com/magazine/archive/2015/07/world-without-work/395294/

Van Parijs, P 1995, Real freedom for all: What (if anything) can justify capitalism?, Oxford University Press, Oxford.

Vasel, K 2015, ‘We spend $2,600 a year commuting to work,” CNN Money, retrieved 25 August 2017 <http://money.cnn.com/2015/06/17/pf/work-commute-time-and-money/>.

Veltman A 2016, Meaningful work, Oxford University Press, Oxford.

Watts, M 2009, ‘Sen and the art of motorcycle maintenance: Adaptive preferences and higher education,’ Studies in Philosophy and Education, vol. 28, no. 5, pp. 425-436.

Weeks, K 2011, The problem with work, Duke University Press, Durham US.