Nasuprot narativu koji vlast promoviše, za sve veći broj ljudi samozaposlenost je pre nužno zlo nego beg u preduzetničku slobodu. Zadružno organizovanje samostalaca predstavlja jednu od mogućnosti za poboljšanje položaja velikog broja radnika i radnica.

Rasprostranjenost nestandradnih formi rada, u koje spada i samozaposlenost, otvara niz pitanja o tome kako obezbediti dostojanstvene uslove života i rada za sve radnike bez obzira na način njihovog angažovanja. Imajući u vidu instrumentalizaciju države u korist kapitala, koju je sa sobom donela hegemonija neoliberalne paradigme, vaninstitucionalne alternative zasnovane na radničkom samoorganizovanju mogle bi da odigraju važnu ulogu u ovom pocesu.

Samozaposlenost kao formalno-pravni oblik radnog angažovanja samostalnih delatnika, u šta spadaju zanatlije, poljoprivrednici i slobodne profesije kao što su advokati, notari, ali i slobodni umetnici, u Srbiji se značajnije počela tematizovati s pojavom neoliberalnog diskursa „preduzetništva“. Bezbrojni programi razvoja preduzetništva, naročito među mladima (i drugim ranjivim grupama, kao što su žene), koji su u poslednje dve decenije sprovedeni, najavili su i nov pristup pitanju rada — od standardnog zaposlenja kod poslodavca ka samostalnom radu za klijente. Ova promena istovremeno odgovora široj transformaciji proizvodne paradigme, čime prakse podugovaranja i outsourcinga postaju standard kojima poslodavci smanjuju troškove nauštrb radnih i socijalnih prava radnika koje angažuju po potrebi − za poslove za koje su ih do sada zapošljavali.

Ovaj trend je naročito prisutan u sektorima poput informacionih tehnologija i kreativne industrije, koji se i vezuju za pojavu tzv. frilensera. Teret zapošljavanja i obezbeđivanja pristupa socijalnoj zaštiti pristojnim uslovima rada i radnim pravima tako se u potpunosti prebacuje na samostalce, bez obzira na njihov stvarni stepen zavisnosti u odnosu na klijente za koje rade.

Broj i položaj samozaposlenih u Srbiji

Domaći zakoni prepoznaju četiri grupe samostalaca, odnosno radnika za sopstveni račun, kako ih naziva Evropska anketa o radnoj snazi: preduzetnike, poljoprivrednike, slobodne umetnike i verska lica. Prema podacima Eurostata, radnici za sopstveni račun čine između 16,2% i 18,5% ukupne radne snage u Srbiji, što je značajno iznad evropskog proseka koji iznosi oko 9%. Iako zvanične statistike1 ne daju jasan uvid u broj samostalaca, niti njihov pregled prema kategorijama, može se zaključiti da oko petine čine registrovani poljoprivrednici, polovina nema regulisan status, dok je velika većina ostalih u statusu preduzetnika.

Iako se u poslednje vreme mnogo govori frilenserima i platformskom radu, podaci pokazuju da više od dve trećine samostalaca radi u poslovima koji podrazumevaju niži ili srednji nivo kvalifikacija, koji su slabo plaćeni i nesigurni – u poljoprivredi, delatnostima domaćinstava i trgovini – dok se za oko 6-9% može pretpostaviti da pripadaju novim ili tradicionalnijim oblicima visokokvalifikovanih „slobodnjaka‟.

U smislu pristupa pravima, preduzetnici, kao i druge grupe samostalaca, prema Zakonu o radu, uopšte ne spadaju pod kategoriju zaposlenih2. Prema tome, ovom tipu nestandardnih radnika nedostaju sva prava koja proističu iz radnog odnosa − kao što su prava koja se tiču radnog vremena, odmora i odsustva, minimalne zarade, naknade zarade i troškova, zaštite u vezi s otkazom ugovora, kao i prava na kolektivno organizovanje i pregovaranje. U ovom smislu ilustrativan je primer preduzetnika s isplatom lične zarade, koja može da bude značajno ispod praga propisanog minimalca

Zakonodavac prema tome radnike za sopstveni račun tretira kao nezavisne one-man biznise, zanemarujući pritom da se veliki broj samostalaca može naći u zavisnom ili podređenom položaju u odnosu na svoje klijente, s ograničenom autonomijom i kontrolom nad procesom rada. Iako su ovi „ekonomski zavisni radnici“, kako se najčešće nazivaju, formalno samozaposleni, oni se neretko oslanjaju na samo jednog poslodavca za sav ili veći deo svog prihoda, rade u njegovim prostorijama i koriste njegovu opremu, te uglavnom obavljaju iste zadatke kao neki od postojećih zaposlenih. Ovaj zavisni položaj, međutim, zakonodavac uopšte ne prepoznaje, pa tako i ne propisuje nikakvu obavezu klijenata prema samostalcima koje (redovno) angažuje.

Isti je slučaj i s pravom na trudničko i porodiljsko odsustvo i odsustvo radi nege deteta: iako je pristup ovom pravu formalno isti za zaposlene radnice i samostalne delatnice uslovi pod kojima se naknada prima drastično se razlikuju. Dok je RFZO obavezan da zaposlenim radnicama za vreme porodiljskog odsustva i odsustva radi nege deteta, pored naknade, uplaćuje i doprinose, za radnice za sopstveni račun to ne važi, te RFZO uplaćuje samo naknadu, ali ne i doprinose. To praktično znači da samozaposlene za vreme trudničkog i porodiljskog odsustva nemaju pristup zdravstvenom osiguranju (osim onog vezanog za trudnice i porodilje), penzijskom i invalidskom osiguranju (ne teče im staž), kao ni osiguranju za slučaj nezaposlenosti.

Obračun naknade za porodiljsko odsustvo i odsustvo radi nege deteta takođe je uređen na štetu preduzetnica. Iznos naknade se računa tako što se neto zarada (osnovica po kojoj je preduzetnica uplaćivala doprinose, bilo da je ona određena poreskim rešenjem ili kao lična zarada) deli s 1,5, dok kod zaposlenih radnica ovakvo umanjenje ne postoji. To znači da zaposlena žena koja je primala neto platu u iznosu od 60 hiljada dinara poslednjih 18 meseci koji ulaze u obračun, može očekivati naknadu u sličnom iznosu, dok preduzetnica koja je po osnovici od 60 hiljada plaćala doprinose može očekivati naknadu u iznosu od 40 hiljada.

Samostalne radnike takođe karakteriše i visoka stopa neformalnosti: gotovo polovina radnika za sopstveni račun radi „na crno‟. Najviše ih je, oko dve trećine, u sektorima poljoprivrede i delatnosti domaćinstava. Imajući u vidu da u sektoru delatnosti domaćinstava dominiraju žene može se pretpostaviti da se one, kao zavisne članice domaćinstava, nalaze u izrazito prekarnom položaju, koji bi, imajući u vidu nedavno usvojeni Zakona o rodnoj ravnopravnosti, trebalo da bude unapređen barem u smislu pristupa zdravstvenom osiguranju za neplaćeni kućni rad.

Unapređenje položaja samostalnih delatnika, te obezbeđivanje adekvatne socijalne zaštite i pristupa pravima predstavlja izazov naročito imajući u vidu političko-ekonomski kontekst u Srbiji. Budući da se država poslednjih decenija pokazala kao izuzetno restriktivna u pogledu radničkih prava, upitno je koliko je očekivano da će se u budućnosti radno i socijalno zakonodavstvo prilagođavati na način da i radnicima koji rade pod fleksibilnim ugovorima i u prekarnim uslovima obezbedi adekvatan stepen zaštite. U takvoj situaciji vandržavne alternative, kao što su različiti modeli zadružnog organizovanja, mogle bi da predstavljaju odgovor.

Iskustva zadružnog organizovanja samostalaca

Poslednjih decenija zadružno organizovanje postaje sve rasprostranjenije, kako u Evropi, tako i u svetu. Ovakav trend može se posmatrati kao jedna vrsta kontrateže hegemoniji neoliberalne paradigme koja diktira fleksibilizaciju tržišta rada, deregulaciju radnih odnosa i povlačenje države kao garanta socijalne reprodukcije.

Kao oblik dobrovoljnog udruživanja u cilju zadovoljavanja zajedničkih ekonomski, socijalnih i kulturnih potreba članova, u formi demokratski organizovanog preduzeća koje podrazumeva kolektivno nasuprot privatnom vlasništvu, zadruge su se pokazale kao uspešan model koji ima ogroman potencijal da odgovori na eksploataciju i otuđenje rada, što karakteriše kapitalistički način proizvodnje. Pored „tradicionalnih“ modela kao što su radničke, poljoprivredne i stambene zadruge, ovaj model organizovanja rada i proizvodnje postaje sve privlačniji i unutar delatnosti koje krakteriše samostalnost i fleksibilnost, kao što su IT sektor, kreativna industrija i obrazovanje. Imajući u vidu visok stepen radne, ekonomske i socijalne nesigurnosti i neizvesnosti kojima su samostalci izloženi, zadruge predstavljaju okvir koji može da im omogući sigurne i dostojanstvene uslovi rada i pristup pravima koja su im često uskraćena.

Model koji se pokazao naročito pogodan za ovu grupu radnika su proizvodne zadruge u širem smislu. One okupljaju samostalce koji se udružuju u cilju uštede troškova u obavljanju delatnosti, plasiranja proizvoda/usluga, prevazilaženja administrativnih prepreka u poslovanju i boljeg pozicioniranja u odnosu na klijente. Ove zadruge alternativno se nazivaju i uslužne (shared service cooperatives) i njihova delatnost ogleda se u pružnju administrativne, tehničke i pravne pomoći, knjigovodstvenih usluga i savetodavne podrške u pogledu poreskih obaveza i obaveznih socijalnih doprinosa. Članovi uslužnih zadruga formalno-pravno ostaju samostalni u obavljanju delatnosti, ali u isto vreme imaju okvir koji im pruža bolji stepen zaštite od rizika kojima su izloženi na tržištu rada i mogućnost prevladavanja prepreka s kojima se susreću u pristupu pravima.

Samostalci iz različitih sektora u Velikoj Britaniji decenijama unazad oslanjaju se na zadruge u cilju raspodele troškova poslovanja i zajedničkog korištenja usluga. Unutar zadruge muzičara „Swindon‟,koja okuplja nastavnike muzike u statusu samostalaca, troškovi marketinga, administracije i naplate honorara koji su ranije bili individualizovani značajno su umanjeni kroz udruživanje. Umesto nastavnika, administrativno osoblje zadruge održava komunikaciju s klijentima, izdaje fakture i brine se o naplati honorara. Takođe, članovi zadruge nisu prinuđeni da pojedinačno pregovaraju cenu rada s klijentima, budući da postoji fiksna cena po satu, koja se kolektivno utvrđuje među zadrugarima. Procenat od honorara koji se uplaćuje u zajedničku kasu kako bi zadruga ostala održiva iznosi oko dve funte, što je značajno manje nego što bi bili troškovi koje bi članovi imali ukoliko bi klijente tražili samostalno. Slično, širom zemlje postoji preko trideset zadruga koje deluju kao agencije za posredovanje u zapošljavanju glumaca, ali su u kolektivnom vlasništvu i koje su rasteretile članove zadruga od troškova koje su im nametale privatne agencije za zapošljavanje.

Nije retko da zadruge zapošljavaju svoje članove, iako se radi o samostalnim delatnicima. One se ipak razlikuju od „tradicionalnih“ radničkih zadruga s obzirom da proizvodni proces nije objedinjen (ne postoji zajednički proizvod), a zadrugari i dalje ostaju samostalni u obavljanju delatnosti, što se ogleda i u tome što sami nalaze klijente. Cilj udruživanja u ovom slučaju je da se olakša pristup socijalnim pravima tako što zadruga zapošljava članove za vreme trajanja ugovora s klijentima. Ovaj model prvobitno je započet u Francuskoj, u formi zadruge za razvoj poslovanja i zapošljavanje, koja je institucionalizovana kroz Zakon o socijalnoj i solidarnoj ekonomiji iz 2014. godine, čime je definasan status „zaposlenog-preduzetnika“. Za vreme trajanja ugovora zadruga „zapošljava“ članove i isplaćuje im platu, a zadrugari mogu da ostvare prava u istom obimu kao standardni radnici. Pored toga, zadruga pruža i druge usluga koje imaju za cilj da se prevaziđu administrativne, pravne i logističke prepreke u obavljanju delatnosti.

Još jedan model koji u poslednje vreme privlači dosta pažnje istraživačke i frilenserske zajednice predstavlja „Smart‟, zadruga koja je osnovana kao društvo za uzajamnu pomoć radnika-samostalaca u sektoru kulture i kreativnih delatnosti. Osnovana je 1998. godine u Belgiji, a u međuvremenu se proširila na preko četrdeset gradova Evrope. Nakon što ugovore posao s klijentima, zadrugari potpisuju ugovor na određeno vreme s zadrugom i na taj način dobijaju pristup socijalnom i zdravstvenom osiguranju kao zaposleni dok posao fakturisanja i naplate potraživanja od klijenata preuzima zadruga. U „Smartu‟ postoji i fond koji omogućava zagarantovanu isplatu honorara sedam dana pre okončanja ugovora, koji se puni doprinosima članova u iznosu od 6,5% od svakog ugovorenog posla. „Smart‟ nudi i niz drugih usluga i softvera koji olakšavaju administrativno i finansijsko vođenje poslova, kao i zajednički prostor za rad, trening i usavršavanje.

Razvoj novih modela poslovanja podstaknutih rapidnim razvojem digitalnih tehnologija uticao je i na porast prekarne samozaposlenosti. Rasprostranjenost rada putem online platformi, o kome se sve više diskutuje, briše jasan odnos između radnika i poslodavca i generiše nove forme radne eksploatacije. S obzirom na to da države uveliko kaskaju u prilagođavanju regulative, između ostalog, jer onlajn platforme često izmiču nadležnosti nacionalnih institucija, zadružni pokret dobio je na značaju i u ovoj oblasti. Lider u ovom sektoru je SAD, gde je sve više platformi i aplikacija koje su organizovane na zadružnim principima.

Nasuprot slici koju nam zagovornici fleksibilizacije plasiraju, samostalni rad ne podrazumeva nužno slobodu i fleksibilnost u pogledu profesionalnog opredeljnja, već veliki stepen rizika, a za mnoge predstavlja više nuždu nego slobodan izbor. Istovremeno, pozitivan trend u smeru zadružnog organizovanja samostalaca ukazuje na značajan potencijal ovog modela da odgovori na trenutne i buduće izazove u svetu rada.

Aleksandra Lakić i Aleksandra Savanović su članice platforme za teoriju i praksu društvenih dobara – Zajedničko

Tekst je prvobitno objavljen na portalu Mašina.