U popularnom kvizu Potera pre nego što krene sa kvizaškim pitanjima voditelj neformalno proćaska sa svakim učesnikom. Nakon što kažu svoju profesiju, na pitanje šta vole da rade u slobodno vreme gotovo svi učesnici naglašavaju da vole da putuju i navode planine, gradove i kontinente koje su posetili, a posebno se pohvale ako su putovali negde baš daleko. Takođe, većina kaže da, ako osvoji novac u kvizu, planira da otputuje negde.

Ovaj obrazac uočljiv je i čini se da slabog uticaja na njega ima profesija ili godište učesnika – deluje da i studenti i penzioneri vole da putuju.

Čini se da su putovanja postala opsesija dela modernog zapadnog društva. Putovanja se predstavljaju kao duhovno uzdizanje, sticanje novih iskustava, ali i učenje o sebi i drugima. Sa društvenih mreža dolazi još veći pritisak, pa kad god skrolujete Instagram vidite slike svojih poznanika na predivnim lokacijama, što stvara dodatni pritisak i anksioznost jer deluje kao da na celom svetu samo vi ne putujete dovoljno.

Ukoliko za svadbeno putovanje ili takozvani medeni mesec niste otišli na Maldive ili Bali, gotovo kao da se niste ni venčali. Produženi vikend je savršeno vreme za ekskurzuju tokom koje se za pet dana i dva noćenja obilazi pet evropskih gradova. Svi ti letovi zarad jedne ili dve noći izlaska i opijanja na Majorci ili u Lisabonu doprinese velikoj potrošnji fosilnih goriva, a time i klimatskim promenama.

Još veći uticaj imaju prekookeanski letovi samo da biste se slikali na belim plažama ili poznatoj ljuljašci na Baliju. Uz to, često ovakav masovni turizam dovodi lokalno stanovništvo u još lošiji položaj, pa se lokalci zbog rasta cena stanova sele sve dalje i dalje u predgrađa, dok lokalno stanovništvo na Baliju ne može da priđe plaži na kojoj su se njihovi preci nekada slobodno kupali.

„Travelitis, ili naša opsesija da putujemo dalje i dalje, sve brže i brže, sve češće (i kraće) je u velikoj meri veštačka potreba koju je stvorio supermoderni život, pojačan medijima i stimulisan turističkim agencijama i turama operatera, i mora se revidirati i umanjiti.”

Latouche, S. (2009). Farewell to Growth

Turista vs putnik

Ko god je proveo makar par noći u nekom hostelu sigurno je čuo priču o razlici između običnih turista i putnika (eng. traveller). Turisti po toj definiciji konzumiraju grad ili lokaciju kao neki stranci, dok putnici imaju doživljaj kao lokalci. I ova definicija bi verovatno bila na mestu kada svi za sebe ne bi tvrdili da su putnici, a ne obični turisti, iako se velika većina baš tako ponaša. Odmah da naglasimo – nema ništa loše u tome biti turista, ali potrebno je imati svest o uticaju turizma i načina putovanja na neki prostor i odnose u njemu.

Kao ultimativni argument za putovanje koristi se to da vas putovanje promeni i da kroz putovanje učite. Ova tvrdnja jako je upitna kada je u pitanju masovni turizam jer koliko možete da se promenite time što ste posetili Prag, Beč i Bratislavu za tri dana ili što ste na 5 sekundi videli Mona Lizu uživo, a ne na nekoj reprodukciji?

Smanjenje radnog vremena i postepeno odustajanje od društva baziranog na plaćenom radu dovelo bi do toga da ljudi imaju više vremena za putovanje i ostajanje na putu, što je i preduslov manjem ekološkom otisku.

Danas u Beogradu turisti ostaju prosečno tek 2.1 dan, a uvećanjem ove brojke zapravo bi došlo do smanjenja ekološkog i ugljeničnog otiska koji turisti ostavljaju na dnevnom nivou, jer bi se umanjio negativan uticaj stalnih putovanja, a putnici bi imali više vremena da ostanu u jednom gradu duže i da istažuju aternativne vidove turizma i tako stvarno postanu traveleri.

Putuj drugačije

Putovanje koje nije vezano za rad ili porodične obaveze do skoro je bilo nepoznanica većini ljudi, pa i danas je putovanje zarad turizma dostupno manjem broju ljudi uglavnom sa globalnog severa. Širom Azije, Afrike i Južne Amerike mnogo ljudi i dalje je daleko od toga da priušti odmor, dok putovanje negde tokom odmora deluje kao nedosanjani san. Sa druge strane, imamo ljude u superjahtama, mlaznjacima, helikopterima i sve većim automobilima.

Već sama promena prevoznog sredstva mogla bi da uštedi dosta resursa, ako bi se iz aviona prešlo na voz ili iz automobila na autobus, ostalo bi više prostora i za druge da putuju. Umesto što žurimo da stignemo na destinaciju, trebalo bi stvarno da zavolimo putovanje i da tokom putovanja promislimo da li je neka destinacija vredna putovanja vozom ili autobusom dva dana.

Avionom sve izgleda nadohvat ruke, pa se gubi osećaj geografske udaljenosi, ali i resursa koji se troše kako bi se ta udaljenost brzo prebrodila. Putujući neužurbano, putnik dobija priliku da ceni destinaciju na dublji i značajniji način.

Sporiji vidovi transporta omogućuju da osmotrimo kuda idemo i da uživamo u putovanju i da možda iz njega nešto i naučimo. Filozof i teolog Ivan Ilič smatrao je da je bicikl najbolje sredstvo za putovanje jer vam omogućava da se krećete dovoljno brzo bez prevelikog zauzimanja prostora i potrošnje resusa, jer vam omogućava autonomiju, ali i postavlja limite, dok sa druge strane automobili stalno zahtevaju još prostora, još goriva i stalni rast kako ne bi bili u sukobu jedni sa drugima. Uz to, Illič kaže da je brzina bicikla idealna da i dalje možete da upijate svet oko sebe, a da ipak budete brži od pešaka.

Sa druge strane, studentski protesti i blokade opet su u modu vratili hodanje. Ako studentima nije toliko teško da hodaju između dva udaljena grada, možda i nama neće pretereano teško pasti da kroz grad hodamo i time smanjimo gužvu barem za još jedan automobil. Hodanjem dolazite u kontakt sa ljudima i intereagujete sa njima, uz potpuno drugačije sagledavanje prostora u odnosu na situaciju kada ste u automobilu.

Hodanje i bicikliranje jesu super, ali nam ipak ograničavaju opseg kretanja. Kada bi samo postojalo prevozno sredstvo koje može brže, udobnije i uz minimalno zagađenja da nas preveze…

Zapravo, to prevozno sredstvo u Srbiji funkcioniše još od 1884. godine kada je otvorena prva pruga. Nekada se vozom gotovo svuda putovalo, a danas je u Srbiji ostalo manje od dvadesetak linija i tek samo jedan međunarodni voz Beograd – Bar. Pa ipak, do mnogih mesta se i danas može stići vozom, a naš zajedniči zadatak je da zahtevamo još vozova, koji će ići češće i nešto brže kako bi zadovoljili potrebe za održivim putovanjima.

Postoji još jedan način putovanja koji je još održiviji i još brži nego najbrži voz, a uz to može vas odvesti gde god želite. To je putovanje u mislima ili barem prisećanje na neka prethodna putovanja. Danas kada se nakon povratka sa jednog putovanja već spremamo za drugo, često zaboravimo da još koji put u našim glavama prođemo kroz sva ta iskustva koja smo na putovanju stekli.

Ukoliko je mašti u nekom trenutku potreban podsticaj, na internetu se mogu naći različite aplikacije i sajtovi koji vas vode na virtualna putovanja, a možete da odaberete i način putovanja, kao i lokalnu radio stanicu koju ćete sluštati, tako da u par klikova možete biti u Indiji, Urugvaju ili voziti bicikl ulicama Kinšase.

Kviz Potera se završava tako što se učesnici takmiče sa tragačem ko će što brže tačno odgovoriti na što više pitanja. Umesto što stalno jurimo da sve bude brže i duže, možda bi recept zapravo mogao da bude u tome da usporimo i da bez presije uživamo u sporom putovanju. Za to nam je potrebno i više slobodnog vremena i drugačiji način rada i odmora, ali o tome planiramo više da pišemo u nekim narednim tekstovima.

 

Autori: Predrag Momčilović i Tatjana Avramović
Ilustracije: KURS.

Tekst je orginalno objavljen na portalu Oblakoder