Rastuća ekološka i klimatska kriza nameću potrebu za transformacijom ekonomije u pravcu izmene dominantnih obrazaca proizvodnje dobara i usluga na način koji ne vodi uništavanju životne sredine. Promena između ostalog zahteva izbacivanje iz upotrebe fosilnih goriva koja su glavni uzročnik emisije gasova staklene bašte i njihovu zamenu obnovljivim izvorima energije, upotrebu tehnologije i proizvodnih procesa koji su klimatski i ekološki neutralni, kao i proizvodnju dobara i usluga korisnih za životnu sredinu.

Jedan od centralnih izazova s kojima se države u ovom procesu susreću tiče se troškova prilagođavanja ekonomije ekološkim imperativima, uključujući infrastrukturne troškove koje ta transformacija podrazumeva, kao i troškove prelaska na čistije tehnologije i proizvodne procese. Pored toga, ozelenjavanje ekonomije nosi sa sobom i niz društvenih dilema i pitanja, uključujući i one koje se odnose na efekte tranzicije na tržište rada. Na koji način obezbediti podršku za radnike i radnice koji će u procesu transformacije fosilnog sektora neminovno izgubiti posao jer će određeni poslovi i proizvodni procesi, kao što je recimo proizvodnja elektroenergije iz fosilnih goriva, biti ukinuti? Kako obezbediti da zeleni poslovi budu dostojanstveni u pogledu individualnih i kolektivnih radnih prava i socio-ekonomske sigurnosti radnika/ca? To što je neka proizvodna aktivnost manje štetna po životnu sredinu ne znači da nužno podrazumeva adekvatne radne uslove, te je stoga neophodno smisliti mehanizme koji će omogućiti da zeleni poslovi ujedno podrazumevaju i kvalitetno i sigurno zaposlenje. Odatle i pitanje koji su to mehanizmi, ko treba da ih smisli i ko će snositi troškove njihove implementacije?

Zelena tranzicija i tržište rada

Deo odgovora na ova pitanja sadržan je u predlozima mera koje su u opticaju na međunarodnom nivou. Na primer, Međunarodna organizacija rada je 2015. godine objavila dokument pod nazivom Smernice za pravednu tranziciju ka ekološki odživim ekonomijama i društvima za sve, koji obuhvata predloge merâ koje bi državama članicama trebalo da olakšaju tranziciju ka zelenijoj,ekološki održivijoj ekonomiji, a u koje su utkani i socijalni ciljevi. Ovaj dokument kombinuje ekonomske, ekološke i društvene ciljeve i predlaže mere koje će omogućiti da troškovi, rizici i dobrobiti tranzicije budu raspodeljeni na pravičan način, uzimajući u obzir nejednakosti između pojedinaca i društvenih grupa, država, regiona i lokalnih zajednica, te različitih ekonomskih sektora. Osim proceduralnih elemenata (predlozi za koordinaciju politika na različitim nivoima), u dokumentu se navode i oblasti u kojima je potrebno preduzeti konkretne mere, u rasponu od makroekonomskih i politika rasta, do socijalne zaštite i politika u oblasti rada.

U dokumentu se između ostalog ističe da je strategiju ekonomskog rasta potrebno menjati kroz podsticaje za razvoj zelenog sektora, te obezbediti mere podrške za radnike/ce koji će u procesu tranzicije izgubiti radna mesta, pri čemu je naglasak na tzv. aktivnim politikama zapošljavanja i merama usmerenim na profesionalnu i obrazovnu prekvalifikaciju kako bi se radnici/e prilagodili novonastalim okolnostima na tržištu rada.

Na sličnoj liniji je i Evropski zeleni dogovor koji je Evropska komisija usvojila 2020. godine, a koji predstavlja okvir koji treba da omogući da Evropska unija do 2050. godine dostigne nulti nivo emisije gasova staklene bašte, a da istovremeno obezbedi ekonomski rast i socijalnu sigurnost kroz mere usmerene na najranjivije kategorije društva, uključujući radnike/ce zaposlene u fosilnom sektoru.

Iako je nesporno da predložena rešenja imaju izraženu socijalnu dimenziju, ona ipak ne dotiču srž problema i zbog toga više predstavljaju listu lepih želja nego strategiju usmerenu na radikalnu promenu postojećeg ekonomskog sistema, koji je glavni uzrok ekološke krize. Naime, nijedna od navedenih strategija ne dovodi direktno u pitanje samu logiku kapitalističkog ekonomskog modela, zasnovanu na ideji neograničenog rasta, a koja vodi iscrpljivanju prirodnih resursa i klimatskim promenama, s jedne, i eksploataciji rada sa druge strane. Ovo postaje naročito očigledno uzme li se u obzir da je u oba dokumenta/strategije udeo privatnog sektora u pogledu troškova tranzicije neproporcionalan u odnosu na troškove javnog sektora i u odnosu na ekološki trag koji privatni sektor proizvodi.

Politička ekonomija zelene tranzicije

Strategije o kojima je bilo reči u principu više predstavljaju okvir koji omogućava da se nastavi business as usual,uz uzimanje u obzir ekoloških i socijalnih ciljeva. Kao što Andreas Malm objašnjava, upotreba energije zasnovane na upotrebi fosilnih goriva ugrađena je u kapitalistički model razvoja, baš kao što mu je svojstvena eksploatacija rada zarad akumulacije kapitala.

Naime, prelazak sa upotrebe obnovljivih izvora energije kao što su drvo, voda i mišići (!) na fosilna goriva (ugalj pre svega, a zatim i naftu i gas) bio je ključan za razvoj fosilne ekonomije. Njena osnovna karakteristika je težnja ka neograničenom rastu i akumulaciji kapitala, i oslanjanje na upotrebu fosilnih goriva kao osnovni pokretač ekonomskog rasta, što je vodilo rastućoj emisiji štetnih gasova i globalnom zagrevanju. Malm ističe da razvoj kapitalizma nije bio linearan, već su ga obeležile faze ekonomskog rasta i padova, pri čemu su faze rasta bile uslovljene intenzivnijom upotrebom fosilnih goriva i uspehom u razvoju novih proizvodnih tehnologija kojima su fosilna goriva pokretačka energija – od mehanizacije industrije oslanjanjem na vodenu energiju, preko upotrebe parne mašine, elektrifikacije u privatnom i privrednom sektoru, do savremenog momenta koji karakteriše digitalizacija ekonomije u kojoj se kao osnovni inputi koriste kompjuterski hardveri i softveri, oprema za telekomunikacije i mikroprocesori koji i te kako ostavljaju ekološki trag.

Razvoj kapitalizma prati i teritorijalna ekspanzija zarad pristupa jeftinim sirovinama i izgradnja prateće (fosilne) infrastrukture, uključujući auto-puteve, aerodrome i elektrane, koja je neophodna za nesmetano funkcionisanje globalnih proizvodnih lanaca, zbog čega ekološke posledice koje kapitalizam proizvodi s vremenom dobijaju globalne razmere.

Ali šta nam ovakav razvojni put kapitalizma govori o njegovom odnosu prema radu? Tačnije, koja je veza između ekonomske, ekološke i socijalne dimenzije fosilnog kapitalizma?

Prema Malmu, razvoj kapitalizma je omogućio veću kontrolu kapitala nad radom, u okviru nacionalnih granica i globalno. Razvoju fosilnog kapitalizma doprinosi potreba za jeftinijom i disciplinovanom radnom snagom, koja vlasniku kapitala omogućava da akumulira višak vrednosti proizvodeći ga svojim radom, a koja je bila dostupna i lako se reprodukovala u evropskim gradovima, centrima industrijskog kapitalizma gde u periodu industrijalizacije masovno niču fabrike koje se oslanjanju na upotrebu fosilnih goriva. Ujedno, teritorijalna ekspanzija koja prati razvoj industrijskog kapitalizma sa sobom nosi niz ekoloških posledica, između ostalog i tendenciju da se prljava tehnologija izmešta iz zemalja koje se tradicionalno smatraju kapitalističkim centrom ka zemljama kapitalističke periferije, a u svrhu smanjivanja troškova proizvodnje. Društvene posledice kapitalističke ekspanzije ogledaju se u snižavanju radnih standarda i cene radne snage – jeftina radna snaga postaje osnovni resurs koju zemlje periferije nude u pokušaju da usled ekonomske globalizacije ostanu kompetitivne tako što će stvoriti uslove kojima će privući strani kapital.

Prateći Malma, zaključujemo da su napori da se spreči nadolazeća ekološka katastrofa neodvojivi od borbe za socijalnu jednakost i dostojanstvene radne uslove, te borbe za ukidanje kapitalističkog načina proizvodnje, razmene i distribucije dobara. Upravo ta veza nedostaje u strategijama ozelenjavanja ekonomije o kojima je prethodno bilo reči, zbog čega one mahom i ostaju mrtvo slovo na papiru. Takođe, uzmemo li u obzir da Srbija jeste zemlja kapitalističke periferije, čija se ekonomija u velikoj meri bazira na privlačenju stranih investicija, jasno je da zelenih i dostojanstvenih poslova u Srbiji teško može biti dok god politika trke do dna bude jedina opcija koja nam se nudi.

Kako se Srbija priprema za tranziciju?

Srbija je potpisnica brojnih međunarodnih sporazuma u oblasti zaštite životne sredine i suzbijanja klimatskih promena (npr. Sporazum iz Kjota, Pariski sporazum, Zelena agenda za Zapadni Balkan itd.), iz kojih je proistekao niz propisa, akcionih planova i strategija koji treba da omoguće zelenu tranziciju. Takođe, Srbija na putu evropskih integracija sledi strateške planove Evropske unije u ovoj oblasti kako su definisani Poglavljem 27 u pregovorima o pristupanju EU.

Međutim, nepoštovanje postojećih propisa predstavlja osnovnu prepreku za dostizanje postavljenih ciljeva. Kako se primećuje u Knjizi preporuka Nacionalnog konventa o Evropskoj uniji za 2020. godinu, u čijoj su izradi učestvovale i organizacije civilnog društva koje deluju u polju zaštite životne sredine, neke od najvažnijih strategija u ovoj oblasti, kao što su Strategija zaštite životne i Strategija upravljanja otpadom donete za period 2010–2019. godine – ne sprovode se. Kao problem se takođe navodi i loš, skoro nepostojeći monitoring stanja u oblasti zagađivanja životne sredine i identifikacije onih koji propise krše. Ilustracije radi, broj divljih deponija u Srbiji je veći od tri hiljade, a deponovanje otpada na skoro 90% nelegalnih deponija koje su bile očišćene ponovo se vratilo. Slično, od 12 miliona tona otpada, koje se u proseku proizvede na godišnjem nivou, čak 10 miliona se ni na koji način ne tretira, što predstavlja ogromnu propuštenu šansu da se otvore poslovi u sektorima reciklaže i cirkularne ekonomije, koji su zeleni poslovi per se.

Propisi u oblasti zaštite životne sredine očigledno postoje deklarativno, kako bi se ispunile obaveze prema donatorima, umesto da služe ekološkim i društvenim ciljevima. Situacija nažalost nije bolja ni u sferi rada, gde država sistematski žmuri na jedno oko kad je u pitanju kršenje domaćeg zakonodavstva i međunarodnih sporazuma kojima je Srbija pristupila.

Razloge ovakvom stanju možemo tražiti u manjku finansijskih i administrativnih kapaciteta, što je procena koju često čujemo od raznih stručnjaka i glasnogovornika vlasti. S druge strane, vratimo li se Malmu i njegovoj tezi o odnosu kapitala, ekologije i rada, možemo ih tražiti i u odsustvu političke volje da se promeni dominantni ekonomski obrazac, zasnovan na povlađivanju kapitalu, a na štetu radnih, socijalnih i ekoloških standarda.

Godinama unazad u Srbiji je radno zakonodavstvo menjano tako da su se labavila radna prava i standardi u pogledu zaštite života i zdravlja radnika, a u cilju privlačenja investitora koji otvaraju pogone u kojima radnike i životnu sredinu tretiraju kao jeftinu i potrošnu robu. Ilustracije radi, među petnaest kompanija koje su ostvarile najveći prihod od izvoza u prva dva meseca tekuće godine, prednjače strane kompanije koje posluju u energetski intenzivnim sektorima, poput HBIS Grupe, koja proizvodi gvožđe i čelik, Tigar Tyres, kompanije za proizvodnju guma, hemijske kompanije Henkel i NIS-a, koji je većinski u stranom vlasništvu. Pri vrhu liste su i kompanije Jura i Ziđin, koje imaju debeo dosije u pogledu kršenja radnih prava i nepoštovanja ekoloških standarda.

Da sve bude još tužnije, reč je o investitorima kojima država daje ogromne subvencije iz javnog budžeta, i to na krajnje netransparentan način i zaobilazeći postojeća pravila i procedure, koje ostvaruju profite od stotina miliona evra koji izvlače iz zemlje, a radnike mahom ostavljaju bez posla kad se subvencije potroše i postrojenja ugase.

Zbog strateške orijentacije države ka interesima krupnog kapitala, u Srbiji nisu stvoreni preduslovi za stvaranje zelenih poslova niti se koriste potencijali za to koji postoje. Ovakav zaključak potvrđuje i analiza okvira javnih politika u oblasti pravedne energetske tranzicije koju je sprovela Beogradska otvorena škola, a koja je pokazala da među donosiocima odluka izostaje svest o potrebi za tranzicijom, s jedne, i njenim efektima na tržište rada sa druge strane. Osim što izostaju jasne mere i finansijski podsticaji za razvoj zelenog sektora, u analizi se kao problem navodi i izostanak širokog društvenog dijaloga o tome kako izvesti tranziciju na pravedan način, s naglaskom na izostanak učešća sindikata. Zbog toga ne treba ni da čudi što ekološki ciljevi nisu pri vrhu liste prioriteta građana/ki Srbije.

Kako do dostojanstvenih zelenih poslova: Nekoliko predloga

Preduslov za efikasnu zelenu tranziciju koja je u skladu sa ekološkim i društvenim ciljevima jeste država koja radi u interesu građan/ki, a ne u interesu kapitala. Ozelenjavanje ekonomije zahteva pre svega ekonomsku politiku okrenutu razvoju domaće privrede umesto privlačenju stranih investicija kao osnovnog pokretača ekonomske aktivnosti. Subvencije stranim investitorima potrebno je preusmeriti na pokretanje domaće privrede, a u pravcu razvoja zelenog sektora, kao što su reciklaža otpada, cirkularna ekonomija, ozelenjavanje javnog transporta i građevinskog sektora, održiva poljoprivreda, proizvodnja energije iz obnovljivih izvora i drugo.

Imajući u vidu da se domaća privreda u najvećoj meri oslanja na upotrebu energije koja se proizvodi iz fosilnih goriva (uglja pre svega), energetska transformacija je naročito osetljivo pitanje koje zahteva aktivnu ulogu države u smislu podrške za veliki broj radnika koji će direktno ili indirektno osetiti posledice transformacije, i to kroz mere zapošljavanja, prilagođavanje sistema socijalne zaštite, dostupne i kvalitetne javne usluge, kao i zagarantovane dostojanstvene i sigurne radne uslove u zelenom sektoru. Takođe, skraćivanje radnog vremena donosi benefite, kako za zaposlene, koji dobijaju više vremena za kvalitetan privatni, društveni i politički život, tako i za poslodavce, jer produktivnost zaposlenih raste, a istovremeno doprinosi i smanjivanju emisije gasova sa efektom staklen bašte.

Tranzicija takođe podrazumeva demokratizaciju ekonomije, a u pravcu podsticaja za razvoj preduzeća koja su u vlasništvu radnika/ca i kojima upravljaju zaposleni. Demokratski organizovana preduzeća kao što su zadruge i različiti modeli radničkog akcionarstva omogućavaju dostojanstvene radne uslove i pristup pravima iz radnog odnosa, generišu sigurno zaposlenje i adekvatne zarade jer zaposleni sami odlučuju o organizaciji rada, radnog vremenai raspodeli profita. Nasuprot „klasičnim“ kapitalističkim preduzećima, koja su hijerarhijski organizovana i u osnovi imaju profitni interes, ona posluju tako da vode računa o potrebama ljudi, lokalne zajednice i životne sredine: demokratska preduzeća imaju veliki potencijal u pogledu zelene transformacije u smislu oslanjanja na održive izvore energije, korišćenja zelenih tehnologija, razvoja cirkularne ekonomije, snabdevanja zdravom hranom i slično.

Ekonomska demokratija kao okvir za planiranje ekonomskog razvoja doprinosi pravednijem, humanijem i održivijem ekonomskom razvoju, koji uzima u obzir potrebe ljudi, s jedne strane, i činjenicu da su prirodni resursi ograničeni i da su potrebni i narednim generacijama, te omogućava simbiozu ekonomskih, društvenih i ekoloških ciljeva. U Srbiji, međutim, nedostaje institucionalni okvir podsticajan za razvoj demokratičnih modela preduzeća. Radničko akcionarstvo ugušeno je u procesu tranzicije, dok je zadrugarstvo ostalo zanemareno, a ono malo subvencija koje država izdvaja za njegov razvoj odlazi poljoprivrednim zadrugama koje predstavljaju dominantan model udruživanja, čime se zanemaruje potencijal drugih tipova zadruga da odgovore na veliki broj društvenih problema.

I dok je uloga države ključna u procesu tranzicije ekonomije ka modelu koji je zeleniji i pravedniji, na sindikatima i progresivnim društvenim i političkim pokretima je da uzmu aktivnu ulogu u tom procesu kako bi obezbedili široku društvenu podršku za predloge mera koje se suprotstavljaju postojećem socio-ekonomskom obrascu.

Aleksandra Lakić

Fotografija: Unsplash

Tekst je prvobitno objavljen na portalu Mašina.